Junaci medijskih sloboda

Na ulazu u poslovnu zgradu u berlinskoj četvrti Kreuzberg nema nikakvih naznaka da je tu sjedište MeydanTV-a. Ta uspješna azerbajdžanska internetska platforma ne želi privlačiti previše pozornosti. Eminu Milliju, 39-godišnjem direktoru i osnivaču već su nedvosmisleno prijetili: radnik jednog azerbajdžanskog ministarstva, kaže Milli, ga je nazvao na telefon i rekao da on ne bi trebao vjerovati u to da je siguran u Njemačkoj. Jedan kolega iz MeydanTV-a je nedavno deportiran iz Gruzije i sada se nalazi u zatvoru u Azerbajdžanu. Dakle, postoje razlozi za oprez.

Milli je sa suprugom i djetetom prije šest godina pobjegao iz svoje domovine, gdje je dva puta sjedio iza rešetaka. „Tamo ne možete raditi kao novinar", kaže on i dodaje: „barem ne ako ste kritični prema režimu". A Emin Milli je upravo takav. On smatra da je vlada pod predsjednikom Alijevim "autoritarna, kriminalna i korumpirana". Kao novinar u izgnanstvu, on zbog toga mora trpjeti verbalne prijetnje, kaže Milli.

Novinarstvo, a ne propaganda

Internetsku stranica MeydanTV vlasti u Azerbajdžanu su blokirali, ali građani u ovoj zemlji na Kavkazu znaju kako zaobići ovu blokadu. Milli govori o više od milijun korisnika u svojoj staroj domovini. Zbog toga je Meydan jedan od najuspješnijih medija koji izvještavaju iz Njemačke za azerbajdžansku publiku. Platforma je također popularna jer uključuje i korisnike: mnogi Azerbajdžanci sami šalju video snimke redakciji u kojoj izvještavaju o svojim problemima s politikom.

Meydan potom objavljuje ove clipove u novinarskoj formi. Svi videozapisi se izrađuju profesionalno prema zapadnim standardima i ne dozvoljavaju ikakvu sumnju da bi se moglo raditi o propagandi. "Ponekad se čak događa da lokalni političari poboljšaju položaj lokalnog stanovništva nakon što smo mi o tome izvještavali", kaže ponosno Emin Milli.

U Njemačkoj pomažu brojne organizacije

Nekoliko stotina prognanih novinara živi i radi u Njemačkoj, stoji u izvješću "Reportera bez granica". Svake godine ih ima sve više i točan broj se ne zna. Većina želi nastaviti izvještavati o svojoj domovini, naravno - na njihovom materinjem jeziku. Međutim, to nije baš lako kada ste upravo stigli u egzil u Njemačku. Ali postoji čitav niz organizacija koji pomažu da se započne novi posao. "Reporteri bez granica", na primjer, pružaju podršku pri postupku traženja azila, na tečajevima njemačkog jezika, organiziraju smještaj, savjetuju kolege i povezuju ih s drugim prognanim novinarima.

"Pen” Njemačka također dodjeljuje stipendiju u trajanju od jedne do tri godine za pisce i novinare. Udruga njemačkih novinara "DJV" nudi specijalne radionice za novinare u egzilu, dodjeljuje nagrade njemačkim novinarima i podržava projekte poput arapskog i perzijskog programa „Amal" Berlin. Zaklada „Körber" također financijski podržava razne projekte sa novinarima u egzilu. Prošle godine im je u suradnji s Forumom „Exile Media" pošlo za rukom uspostaviti brojne mreže na uspješno održanoj konferenciji – pa i s njemačkim medijima.

Njemački mediji rijetko zapošljavaju

S druge strane, većina njemačkih listova i medija nije izrazito velikodušna kada je u pitanju stažiranje ili zapošljavanje novinara koji su u egzilu u Njemačkoj. Časni izuzeci su dnevni list „Hamburger Abendblatt", koji je angažirao troje kolega iz Sirije, Irana i Afganistana. NDR je angažirao jednog volontera, a Deutsche Welle zapošljava nekoliko desetaka prognanih novinara, posebno u njihovim redakcijama na stranom jeziku - ruski, farsi, dari/paštu i arapski.

Ovaj njemački medijski servis za inozemstvo zna cijeniti dugogodišnje jezično znanje i poznavanje prilika u pojedinim zemljama. Kolege u izgnanstvu, objašnjava zamjenik glavnog urednika Ingo Mannteufel, "imaju visok kredibilitet kod gledalaca, korisnika interneta i slušatelja DW-a."

Prikupljanje sredstava u Skandinaviji i SAD-u

Ipak, Emin Milli kaže da je teško naći pokrovitelje u Njemačkoj koji na duže vrijeme financiraju medije u egzilu. Zbog toga on dosta vremena provodi na prikupljanju sredstava u inozemstvu, posebno u sjevernoj Evropi i SAD-u. Na kraju krajeva, 25 zaposlenika MeydanTV-a mora primiti plaću, navodi on.

Isplati li se izdržati sav taj stres, prijetnje i trajnu razdvojenost od obitelji, prijatelja i kolega? Eminov odgovor na to je jasan: „Da!". U zemlji bez prave demokracije i slobodnog tiska, mediji u egzilu morali bi kritizirati vladu. "U Azerbajdžanu primjećujem mnogo malih pomaka i zato vjerujem u naš rad", kaže on. "Jednog dana ćemo vidjeti rezultate. Nažalost, Azerbajdžanu je potrebno malo više vremena nego u drugim zemljama."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android