Josipović: "Europa je naša zajednička kuća"

Deutsche Welle: Predsjedniče Josipoviću, 1. srpnja 2013. povijesni je dan za Hrvatsku i za EU. Koliko će članstvo Hrvatske i pomicanje granica EU-a na Balkanu utjecati na tu regiju i na vaše susjede?

Ivo Josipović: Mislim da će se odraziti samo pozitivno. S jedne strane pokazat će da Europa prima one koji ispune uvjete, koji se reformiraju i pokažu da su u mogućnosti sudjelovati na velikom tržištu koje se zove EU. I ne samo na tržištu, već i u drugim vrijednostima kao što su mir i suradnja. Čini mi se da će Hrvatska isto tako biti u položaju da pomogne susjedima, tehnički i politički, i da ostvari svoju želju da i susjedi uđu u EU. Za Hrvatsku je to strateški interes. Često se zaboravlja da su temeljni razlozi postojanja EU-a upravo mir i suradnja, a onda sve drugo. Mi članstvo svih zemalja na području jugoistočne Europe smatramo velikim mirovnim procesom koji će koristiti svim državama i svim narodima.

Hrvatska obećava pomoć susjedima na njihovom putu ka članstvu u EU-u. Istovremeno, znamo da je pristupe pregovori Hrvatske često blokirala njena susjeda Slovenija. Vidite li mogući potencijal za takvu ulogu Hrvatske u slučaju BiH, Srbije ili Crne Gore?

Ne, to se sigurno neće dogoditi. Mi smo u Saboru donijeli deklaraciju kojom se izričito kaže da se otvorena pitanja kojih je, nažalost, još puno među nama, neće koristiti ili zloupotrijebiti u pristupnim pregovorima.

Otvorena pitanja sa Srbijom koja “ne peku”

Nedavno se izjavili da između Hrvatske i Srbije “nema ledenog doba”. Ipak, činjenica je da ima otvorenih pitanja. Kako ocjenjujete odnose Zagreba i Beograda u ovom trenutku?

Napravio bih razliku između općih odnosa među državama i možda ponekih nesporazuma zbog ove ili one izjave. Ako gledamo naše odnose 10 ili 5 godina unatrag i usporedimo ih sa sadašnjim, onda mislim da je razlika vidljiva i velika. Suradanja na istraživanju sudbine nestalih je dosta jača u zadnje vrijeme, a to su najvažnija politička i moralna pitanja ne samo u odnosima između država već i u odnosu države prema građankama i građanima. Sa Srbijom imamo otvoreno pitanje granice na Dunavu. O tome se razgovara i to nije “vruće” pitanje u smislu da bi izazivalo tenzije. Ako bude potrebe ići će se na neku arbitražu ili pred međunarodni sud. Dakle, to je pitanje koje “stoji” ali “ne peče”. Imamo i pitanje povratka izbjeglica koje je važno i za Srbiju i za Hrvatsku. Tu su otvorena brojna imovinska i sukcesijska pitanja, kao i povratak umjetničkih vrijednosti otetih za vrijeme rata u Hrvatskoj. Mnoge su vraćene, a neke se još traže. Postoje i različiti osobni problemi građana i obje države moraju raditi na tomu da svojim građanima olakšaju život. Postoje i razlike u gledanju na povijest. Te razlike će u jednoj mjeri i ostati. S time se moramo pomiriti, ali nas to ne smije spriječiti da gledamo u budućnost i gradimo bolje i kvalitetnije mostove od onih koji su postojali do sad.

Kako vidite sudbinu međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid?

Naša je nastala u vreme kada ničega od ovoga o čemu sam govorio nije bilo. Neke će možda začuditi činjenica da mi danas imamo i sporazum o vojnoj suradnji dviju država. Tužbe za genocid su nastale u vrijeme kada se nisu ispunjavala očekivanja ni u pogledu suradnje s Haškim sudom, dok sad vrlo dobro surađujemo na kažnjavanju ratnih zločina. Sada su ipak neke nove okolnosti. Ono što se ja uvijek pitam, a to je na našim vladama da odluče, je - ako možete nešto rješiti razgovorom i dogovorom, imaju li tužbe smisla? Trebalo bi procijeniti i kakvi su izgledi, pravna praksa, ali to je, u slučaju Hrvatske, u nadležnosti vlade.

Je li stastanak s predsjednikom Srbije, Tomislavom Nikolićem “na vidiku”?

Predsjednik Nikolić, po onome što sam čuo, dolazi, kao i premijer Republike Srbije na našu proslavu pristupanja EU-u. Razgovarat ćemo sasvim sigurno u neko dogledno vrijeme i o nekom službenom sastanku. Moja je želja, a mislim da i u Srbiji dijele to mišljenje, da ni jedan sastanak ne bi trebao biti samo formalne prirode, nego da moramo pronaći nešto ozbiljno što bismo ponudili našim građanima kako bi takve susrete prihvatili s odobravanjem i kao rezultat ozbiljnog političkog napora da nam bude bolje.

Neće biti “kineskog zida” između Hrvatske i BiH

Za drugu vašu susjedu, BiH, kaže se da u ovom trenutku najviše zaostaje na putu eurointegracija. Koliko će Hrvatska, iz položaja članice EU-a biti u mogućnosti pomoći BiH da krene naprijed? I hoće li će se ulaskom u EU promijeniti odnos Hrvatske prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima?

Često me ovih dana pitaju hoće li se dogoditi da se BiH “isprazni” od Hrvata. Moram reći da Hrvati nisu jedini koji imaju naše državljanstvo. Imaju ga i veliki broj Bošnjaka i dobar broj Srba koji žive u BiH. Osobno vjerujem da tako nekog “pokreta velikih razmjera” neće biti. BiH je njihova domovina i vjerujem da će većina ostati u svojim kućama. Ono što će biti mali problem je pitanje šengenske granice. Ja se zalažem da među nama ne bude “kineskog zida” i da u pregovorima EU-a i svake od zemalja nađemo načina da ta granica bude što mekša. Što se same BiH tiče, mi najveći doprinos susjedu možemo dati na način što ćemo jasno reći da podržavamo BiH kao nezavisnu državu, što se ne miješamo u njihove unutarnje stvari i što im naše dobre usluge dajemo onda kada oni to od nas zatraže.

Kada je pak riječ o Hrvatima u BiH, mi imamo ustavnu obvezu brinuti se o održavanju tih veza, pomagati Hrvatima i to činimo kroz neke od najuspešnijih investicija u BiH, kao što su recimo bolnice. A bolnicu ne koriste samo Hrvati, koriste ju svi. Osobno se nadam da ćemo kroz nastavak suradnje, dobre ideje, bolju trgovinu i primjenu europskih načela pomoći BiH da ojača i bude upravo ono što njeni građani žele.

Haški sud nije do kraja ispunio svoj potencijal

Predsedniče Josipoviću, kako, poslije 20 godina od osnivanja, vidite ulogu Tribunala u Hagu, na odnose u jugoistočnoj Europi? Primjećujete li vi ono što je tužitelj Serge Brammertz ocijenio kao “promjenu precepcije i pravnog tumačenja” u posljednjim odlukama tog suda?

Ja sam jedan od onih koji su silno zagovarali i danas zagovaram međunarodno pravosuđe kada su u pitanju najteži zločini. Poslije ovih 20 godina rada Tribunala stvari svakako nisu crno-bijele. Haški sud je imao svojih dobrih odluka. S nekima možemo ili ne moramo osobno biti zadovoljni. Ono što je važno je da je Haški sud postavio put ka stalnom međunarodnom sudu. Mi u Hrvatskoj smo nezadovoljni recimo Vukovarom, nezadovoljni što neki zločini nakon Oluje nisu kažnjeni, ali mislim da je to u prvom redu greška tužiteljstva. Mislim da se nije išlo po najvažnijim pravnim standardima već su postojale neke ambicije koje ne idu s pravosuđem i to je šteta. Zato ljudi nemaju osjećaj da je Haški sud do kraja ispunio svoju misiju da se kazne svi koji su odgovorni za zločine. Kada je riječ o zločinima koji su počinjeni u Hrvatskoj, sve države moraju raditi na tomu da se počinitelji kazne, bez obzira na nacionalnost i na to tko je bio žrtva. Dakle da sumiram: mislim da je Haški sud pozitivan fenomen u povijesti, ali da na žalost nije iskoristio ono što mu je bilo na raspolaganju kao instituciji od koje se puno očekivalo.

Za kraj ovog razgovora, šta ćete Vi, kao predsednik nove članice EU-a, 1. srpnja 2013. poručiti svojim susjedima, nekadašnjim republikama bivše Jugoslavije ?

Moja poruka je da je Europa naša zajednička kuća.