"Jezik je most" kao pomoć u integraciji

Eva Abdullah se mnogo smije. A kako i ne bi, konačno je predala svoju disertaciju na Tehničkom sveučilištu u Freibergu. Napisala ju je na njemačkom jeziku. „To je bilo jako teško“, kaže 38 godišnja Eva koja je u Njemačku stigla iz Sirije i dodaje da joj bez pomoći to ne bi tako brzo pošlo za rukom. A pomagala joj je Hannelore Uhlig, umirovljenica koja živi u jednom selu pored Freiberga, nedaleko Dresdena.

„Prije dvije godine sam prvi dio disertacije predala gospođi Uhlig. U to vrijeme sam bila u drugom stanju i stalno loše raspoložena. Tada nisam vjerovala da će moja doktorska disertacija ikada biti gotova“, kaže Eva. Međutim, za razliku od nje, Hannelore Uhlig vjerovala je u nju. „Ona je bila ta koja mi je rekla: Eva, uspjet ćeš u tome! I, na kraju sam stvarno uspjela“, priča Eva.

Nevjerojatno složene rečenice

Spomenuta umirovljenica je suradnica inicijative „Jezik je most“. Njezin je zadatak stranim studentima pružiti pomoć prilikom radnji. „Čudno je kako strani studenti uvijek pišu tako zastrašujuće komplicirane rečenice. Čovjek počne čitati i kada dođete do kraja rečenice, više ne znate o čemu se zapravo radi“, kaže Hannelore Uhlig. Radovi koje je ona ispravljala više nisu sadržavali ovakve „posebnosti“. Ona je u njih unijela red i razumljivost. Osim Eve Abdullah, ona je pomogla naime i jednom studentu iz Rusije i jednoj Kineskinji.

Hannelore Uhlig samo je jedna od tridesetak građana Freiberga koji kao neka vrsta mentora za jezik pomažu studentima. Inicijativa „Jezik je most“ osnovana je u proljeće 2010. godine suradnjom Tehničkog sveučilišta u Freibergu i udruge „Lichtpunkt“ („Svjetla točka“) kako bi pomogli stranim studentima. Naime, mnogo njih ima problema s njemačkim znanstvenim pojmovima pa su tijekom studija teže ide nego kolegama koji dobro govore njemački. Neki zbog slabog znanja njemačkog imaju problema i u svakodnevici.

Nagrada za angažman i pomoć

Za svoj veliki angažman, ova inicijativa je dobila Nagradu njemačkog ministarstva vanjskih poslova za pomoć stranim studentima na njemačkim visokim školama“, u visini od 20.000 eura. „Za studente je ova inicijativa velika pomoć jer time njihov rad dobiva na kvaliteti“, objašnjava Manuela Junghans s Tehničkog sveučilišta u Freibergu, jedna od odgovornih iz ovog projekta. Ona navodi kako u osim pomoći pri pisanju radova, ova inicijativa nudi i programe za ciljano učenje njemačkog kao i za učenje u jezičnim tandemima (parovima) prilikom čega Nijemci mogu učiti kineski, ruski, poljski ili arapski.

„Ponekad strani studenti pozovu druge na recimo večer čitanja bajki iz njihovih domovina. Svaka dva mjeseca, oni drže mala predavanja o zemljama iz kojih dolaze i o njihovom školskom sustavu. Oni pričaju i o problemima s kojima se susreću u Njemačkoj“, kaže Junghans. Budući da suradnja između studenata i Nijemaca nadilazi okvire pomoći pri pisanju radnji, između njih se rađaju i prijateljstva. „U početku smo prvenstvo pitali ljude koji bili tek na pragu mirovine ne bi li se željeli priključiti ovom dobrovoljnom radu. Odmah ih se javilo njih 20, a prosječna starost iznosi 55 godina“, kaže Kirsten Hutte iz udruge „Svjetla točka“.

Novi roditelji, nove obitelji

Mnogi od „pomagača“ mogli bi dakle, gledajući prema godinama, studentima biti bake ili djedovi. No, studentima to očito niti najmanje ne smeta. Naprotiv. Eva Abdullah primjerice itekako poštuje Hannelore Uhlig, rado s njom razgovara. Umirovljenica je pak u međuvremenu rado prihvatila ulogu „bake“ za Evino troje djece. „Otkako je počeo rat u Siriji, više svoju obitelj i roditelje nisam mogla posjećivati. Gospođa Uhlig i njezin suprug su sada nešto kao moji novi roditelji, oni su moja obitelj u Njemačkoj. Oni čuvaju moju djecu, pozivaju nas na ručak i zajedno roštiljamo. To je super i zato gotovo da i ne osjećam nostalgiju za domovinom“, kaže 38-godišnja Eva.

Hannelore Uhlig vidno je dirnuta ovim riječima. Kaže da je vrlo ponosna kada to čuje ali da ju to na neki način i pogađa. „Na koncu, sada znam bolje nego ranije s kakvim se problemima Sirija suočava. Najviše bi me veselilo da nastupi mir i da se obitelj Abdullah jednom tamo može vratiti. Naravno da bi mi nedostajali, no ja bi ih brzo došla u Siriju posjetiti“, završava Hannelore Uhlig.