Jesu li nacisti stvarno spalili 'izopačena djela'?
21. ožujka 2014
"Nema milosti ni za jednu sliku", zapisao je ministar propagande Trećeg Reicha Joseph Goebbels u svoj dnevnik 13. siječnja 1938. Bila je to rečenica s katastrofalnim posljedicama.
Nešto više od godine dana kasnije, 20. ožujka 1939., nacisti su navodno spalili više od 5.000 djela tzv. "izopačene umjetnosti", u dvorištu Stare vatrogasne postaje u Berlinu. Međutim, do danas nije razjašnjeno je li se to spaljivanje zaista i dogodilo. Ne postoje službene fotografije događaja koji se, za razliku od spaljivanja knjiga 1933., dogodio iza zatvorenih vrata. Čak ni Goebbelsov dnevnik nije otkrio nikakve tragove o tom sramotnom danu.
No, povjesničarka umjetnosti Meike Hoffman sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu ima drugačije mišljenje. "Mi vjerujemo da se spaljivanje dogodilo. Nacisti jesu bili veliki birokrati, ali nisu mogli prikriti dogovoreno uništenje 5.000 djela”, rekla je za DW.
Osim toga, tragova kolekcije za koju se vjeruje da je spaljena, dodaje, nema ni u jednoj službenoj arhivi, ni u jednoj zbirci. Svekupno, nacisti su zaplijenili gotovo 20.000 djela suvremene umjetnosti.
'Izopačena umjetnost'
U lipnju 1937., Goebbels je Adolfu Ziegleru, predsjedniku Ureda za likovne umjetnosti, naredio da sve njemačke muzeje očisti od "izopačene umjetnosti". Hoffman ukazuje da je to uključivalo djela njemačkih umjetnika nastala nakon 1910.: "Nepodobno je bilo sve što se tada smatralo modernom umjetnošću".
Ziegler je oformio povjerenstvo koje je zaplijenilo više stotina djela od kojih je onda sastavljena izložba "Izopačena umjetnost". "Oko nas vidite ove izraze ludila, drskosti, bezvrijednosti i izopačenosti. Svi smo šokirani i užasnuti tim prizorom" - tim je riječima 19. srpnja 1937. Ziegler otvorio izložbu u galeriji u minhenskom Hofgartenu. Izložba je bila prava senzacija: više od 2 milijuna ljudi pohrlilo je vidjeti oko čega je nastala tolika fama. Izložba pod nazivom "Izopačena glazba" organizirana je godinu dana kasnije.
Vrijeđanje suvremenih umjetnika
Formulacijom "izopačena umjetnost", nacistička je propaganda "častila" umjetnička djela koja nisu bila u skladu s nacionalsocijalističkim estetskim kriterijima. To se ponajprije odnosilo na djela njemačkih ekspresionista: slike Emila Noldea i Käthe Kollwitz, skulpture Ernsta Barlacha. Ali, meta su im bili i strani umjetnici poput Kandinskog, Chagalla ili Picassa.
Neočekivani uspjeh izložbe nadahnuo je drugi val zapljena. Ziegleru je naređeno da se domogne preostalih djela tog perioda. Tada je iz njemačkih muzeja uklonjeno oko 19.500 eksponata.
"Prosvjeda gotovo da i nije bilo", kaže povjesničarka umjetnosti Anja Tiedemann sa Sveučilišta u Hamburgu, koja je proučavala nacističkog trgovca umjetninama Karla Buchholza: "Ljudi su se jednostavno previše bojali".
Većina slika smještena je u skladište Victoria u berlinskoj luci te u silos za žitarice u rulici Köpenick ."Djela za koja se smatralo da imaju međunarodnu vrijednost smještena su u dvorac Neiderschönhausen, gdje su ih mogli razgledati potencijalni kupci", kaže Hoffmann.
Prodaja strancima
Ministarstvo propagande odabralo je četiri trgovca umjetninama čiji je zadatak bio osigurati stranu valutu za nacistički režim. Bili su to Bernhard Böhmer, Karl Buchholz, Ferdinand Möller i Hildebrand Gurlitt, otac Corneliusa Gurlitta. "Oni su u ratni fond donijeli relativno mali iznos”, kaže Hoffmann i dodaje kako je netko jednom izračunao da se za taj novac mogao kupiti jedan tenk.
No, prodaja stranim kupcima imala je zanimljivu popratnu dimenziju: jedan od četiri trgovca, Karl Buchholz, prodao je gotovo 650 umjetnina svom poslovnom partneru Curtu Valentinu, židovu koji je emigrirao u New York.
"Tako su židovski imigranti u Sjevernoj Americi uspjeli etablirati njemačku modernu", priča Tiedemann. Hitler zasigurno nije imao namjeru ovaj umjetnički izričaj promovirati u novu atrakciju muzeja i umjetničkih salona na drugom kraju svijeta.
Osuđeni na uništenje
Djela koja nisu bila "reciklirana" na ovaj način, ministar propagande Goebbels otpisao je i odobrio njihovo uništenje. Rolf Hetsch, voditelj odsjeka likovnih umjetnosti, dokumentirao je sve primjere "izopačene umjetnosti" te je sastavio preglednu, birokratsku listu svih djela.
"Međutim, lista je samo djelomično sačuvana i tek je donekle ažurirana", kaže Meike Hoffmann.
Jedan originalni dokument je ipak sačuvan – tzv. "Lista Harryja Fischera" koja je posve slučajno došla u ruke povjesničara Andreasa Hünekea 1997. u Londonu. Lista potječe iz ostavštine trgovca umjetninama Harryja Fischera. Objavljena je početkom ove godine i odmah je postala veliko otkriće za istražitelje diljem svijeta.
"Ova je lista jedinstvena za sve koji proučavaju 'izopačenu umjetnost'", kaže Tiedemann. I jedina je posve očuvana. Pokazuje širinu razmjera u kojima su navedena djela uklanjana iz njemačkih muzeja.
Pojavljuju se 'nestala' djela
"U međuvremenu smo uspjeli relativno kvalitetno rekonstruirati listu zaplijenjenih umjetnina", govori Hoffmann. Zajedno sa svojim timom ona je stvorila najopsežniji arhiv do sada, s više od 21.000 primjeraka "izopačene umjetnosti". No, s vremena na vrijeme i tu ima iznenađenja: "U nacističkim katalozima su sva djela koja su trebala biti uništena bila označena znakom 'x'. No, ipak smo uspjeli locirati neka od njih."
Trgovci umjetninama kao što je Hildebrand Gurlitt možda su neka od tih djela "spasili" od uništenja tako što su ih kupili ili sakrili u skladištu. 2012. porezni su inspektori od Corneliusa Gurlitta, Hildebrandovog sina, zaplijenili oko 1.280 umjetničkih djela. Čak 380 ih spada u skupinu "izopačene umjetnosti".
"Ne očekujem da ćemo opet pronaći kolekciju ovih dimenzija – barem ne u smislu 'izopačene umjetnosti'", kaže Meike Hoffmann: “Ali nismo izgubili nadu u pronalazak drugih djela označenih znakom 'x'.”