Jedinstveni opstajemo, podijeljeni propadamo
Ustvari, za pojam „teror“ postoji jasna definicija: teror je sistematsko širenje straha nasilnim akcijama. Po tome možda ovaj napad nožem i sjekirom u vlaku i nije bio teror. Doduše, u međuvremenu se saznalo da je sedamnaestogodišnji napadač dostavio propagandistima “Islamske države” video zapis u kojem najavljuje nasilje prema „nevjernicima“. No, je li to dovoljno da iza svega prepoznamo sistematičnost, kada “islamska država” napadaču uopće i nije dala naređenje, mada se sada hvali tim činom?
Pojam „teror“ se izbjegava
Tako njemački mediji dosljedno ne koriste riječ „teror“ u označavanju toga što se u ponedjeljak (19.07.) zbilo kod Würzburga, upotrebljavajući izraz „napad“. Otkako je poznato da se napadač vjerojatno radikalizirao u roku od nekoliko dana, nakon što je saznao da mu je jedan prijatelj poginuo u Afganistanu, opet se upotrebljava riječ „amok“ kojom se označava masakr u afektu.Problem formalno ispravnog rječnika medija jest da većina publike ne slijedi tu logiku. Sve učestaliji veći ili manji napadi muslimanskih počinitelja za normalne građane svakako imaju svoju sistematiku, naime onu koju nam u mišljenju nameće „Islamska država“. Kod mnogih se povećava strah (čime teror postiže svoj cilj) da bi i sami mogli postati žrtve islamistički motiviranog terora.
Kao i uvijek kada je riječ o strahu čovjek je sklon iracionalnosti, što se izuzetno dobro može vidjeti u reakcijama na društvenim mrežama. Dan poslije napada u Würzburgu u komentarima se, kao i mnogo puta do sada u proteklih nekoliko mjeseci, otvaranje granica za izbjeglice, koje je rujna prošle godine odobrila Angela Merkel, vidi kao izvor svih zala. Nikoga više ne zanima da je počinitelj došao u Njemačku još u srpnju 2015. ili da su atentatori u Nici, Parizu i Bruxellesu bili francuski i belgijski državljani i da je shodno tome problem odavno ovdje, kod kuće.
Generalna sumnja nije rešenje
Svejedno što svatko od nas misli o politici otvorenih granica, generalna sumnja koja bi pala na sve muslimane koji stižu u zemlju ili tu već dugo žive proturječila bi principima liberalne građanske republike. Ta neselektivna sumnja sigurno ne pomaže ni u integraciji useljenika, koja već i zbog sigurnosnog aspekta po svaku cijenu mora uspjeti. No, ovakva razmišljanja su očito previše kompleksna za društvene mreže. Blaćenje onih koji navodno samo izbacuju „parole dobrodošlice“ ili „poklanjaju plišane medvjediće“ izbjegličkoj djeci, vrijeđanje onih koji navodno tako „ukidaju Njemačku“ sigurno nekima pričinjava više zadovoljstva.
No, ista iracionalnost je i na drugom kraju političkog spektra. Pod geslom „ne može bito ono čega ne bi smjelo biti“ spočitava se svakom tko ukazuje na religiju počinitelja da je nacist. Ili mu se pripisuje jačanje desničarskih stranaka. Traži se svako moguće opravdanje za napadača. On sigurno ima traume zbog svog izbjeglištva. On po njima nije atentator nego osoba koja je pribjegla nasilju iz afekta. A to se, prema ovom mišljenju, moglo izbjeći dobrom terapijom. Normalni građani s nevjericom promatraju takav duhovni slalom.
Kada zločinac postane žrtva
Bivša ministrica u saveznoj vladi i političarka zelenih Renate Künast posebno se “proslavila” izjavom nekoliko sati nakon događaja. Ona je na Twitteru problematizirala to što počinitelj nije onesposobljen i uhićen nego ubijen. I bez da zna ijednu pojedinost o akciji ona je odjednom predstavila počinitelja pretvorila u žrtvu. Zaslužila je bujicu žestokih reakcija koja je uslijedila na društvenim mrežama.
U etabliranim medijima podijeljenost njemačkog društva dolazi do izražaja samo u pismima čitatelja ili komentarima ispod tekstova, ali u društvenim mrežama je potpuno opipljiva. Od proteklog rujna ona je duboka kao malo kad u proteklih nekoliko desetljeća. Čovjek ne smije ni zamisliti kakva bi situacija nastala poslije nekog većeg terorističkog napada u Njemačkoj u kome bi bilo mnogo mrtvih. „Jedinstveni opstajemo, podijeljeni propadamo“, ta mudrost koja se provlači od starih Grka do modernih nacija ovdje trenutno nije primjetna.