Jedan vođa, jedna partija – i varljiva stabilnost

Ako je svijet i poludio, u srcu Balkana očito vladaju mir i zadovoljstvo. Desetljećima se govorilo da će države ove turbulentne regije ući u mirne vode tek ako zauzmu kurs prema Europi, razviju demokraciju i pravnu državu. To je bila zabluda.

Čini se da je Srbija došla sebi tek sa autokratom Aleksandrom Vučićem na čelu. Umjesto da se vuče za tromim tankerom Europske unije, predsjednik Srbije čvrstom rukom kormilari državnim brodom kroz hridi.

I pokazuje u koju luku bi rado želio uploviti. Već u subotu će Vučić otputovati u Bijelu kuću kako bi slavio „pomirenje", ili makar „novo poglavlje" u odnosima s Kosovom. Sigurnost i red dakle ne jamče  Europa i Angela Merkel, nego Aleksandar Vučić i - teško je povjerovati - Donald Trump.

Kada se to ima na umu, jedino je prirodno osjećati nevjericu.

Uvjerljiv rezultat izbora je pogrešno tumačiti kao izraz velikog povjerenja koje građani imaju u predsjednika. Njegova Srpska napredna stranka (SNS) nije jedna od snaga u pluralističkom sistemu, gdje se stranke idejama i argumentima nadmeću za naklonost birača. SNS nije jedna, nego jedina stranka - aparatura moći kao nekada Komunistička partija.

Kada netko traži radno mesto, kada biznismen želi neki posao, kada lokalni političar želi poreske novce za svoju općinu - mora se dogovoriti sa sveprisutnom Strankom. Sa 730.000 članova je SNS najveća stranka u Europi - ne relativno, nego u apsolutnim brojkama, i to u zemlji koja ima stanovnika koliko i njemačka pokrajina Hessen.

Onome tko stranci zahvaljuje radno mjesto ili funkciju, a u Srbiji su to manje više svi, pametno je glasati za SNS jer, ako ona izgubi moć, čovjek može ostati bez posla. To je zatvoren sustav. A tijekom izbornih kampanja on se dodatno izolira. Aktivisti pozivaju sve članove i simpatizere koji nešto duguju Stranci i, tobože neobavezno, pitaju za koga će glasati. Teško je tu očekivati prosvijed.

Stranka je postavljena kao glavni stožer. Vodostaj moći je rastao dok nije podavio svu konkurenciju. Prošle su duge godine otkad je Vučić, nekadašnji Miloševićev ministar, došao na vlast. Danas je sam iznad nivoa vode. Nema više opozicije. Socijalisti su samo suigrač.

Sistem je stabilan, baš kao nekada komunistički. To znači da može funkcionirati samo dok ima nešto za podijeliti. To se do sada radilo spretno: novac iz EU-a ili investicije iz Kine su, do korona-krize, donijele Srbiji drugi najveći rast u regiji, iza Rumunjske. Prema prognozama, pad zbog krize biti će manji nego u nekimdrugim zemljama.

Investitori cijene Srbiju jer je moćna Stranka za njih „One stop shop" - jedini šalter, na kojem se lako dobijaju dozvole i koji reijšava sve probleme.

Protiv korone je Srbija reagirala žešće nego bilo koja druga europska zemlja, s policijskim satom i potpunom zabranom izlaska za starije, uz drakonske kazne. No, za razliku od ljudi, virus ne može zastrašiti željezna ruka vlasti, on živi od očajnih socijalnih uvijeta. Nakon prvobitnih uspjeha, ponovo raste broj zaraženih. Do izbornog dana se to guralo pod tepih. Kao da je termin idealno odabran.

Iste je vrste i nova stabilnost u regiji, kojoj Vučić stremi. Nema više nikoga tko bi mu proturiječio, Srpska pravoslavna crkva je pod kontrolom i predsjednik konačno može riješiti pitanje Kosova - na svoj način.

Već dvije godine se Vučić i njegov albanski alter-ego Hashim Thaci zalažu za razmjenu teritorije između Srbije i Kosova. Tu nema ni govora od pravog pomirenja, od suočavanja s prošlošću, od smanjenja svakodnevnih napetosti, od susreta dvaju društava.

Efekt bi bio upravo suprotan: dvojica vođa bi, ako se ostvari njihov scenario, bili gospodari u svojoj kući koji više nemaju obvezu osvrtati se na dosadne manjine.

Tu odlično pristaje što baš Donald Trump sada glumi mirotvorca. Jer, upravo je njegova politika rješavanja međunarodnih pitanja bilateralnim „dilovima" moćnika. Ako se pritom još može naljutiti Europljane, tim bolje.

Gotovo 63 posto glasova su odličan rezultat. Ali stabilnost je, znamo, varljiva stvar. „Everything was forever, until it was no more" - napisao je rusko-američki autor Aleksej Jurčak o iskustvu svoje generacije. I vječne stabilokracije imaju kraj.