Jedan dan na Reeperbahnu

Ova skupina turista je platila za turu "Safari specijal" s Plavim Hansom. Obilazak traje dva i pol do tri sata, a obećano im je da vodič zna baš sve tajne glasovite hamburške četvrti za koju se tvrdilo da je, obzirom na ponudu svake moguće zabave "za odrasle", čak i bolja od Pariza, Londona ili Amsterdama.

U skupini je ukupno 29 posjetitelja Hamburga, mnogo je žena u "zrelim pedesetima" i na barem neke od njih još uvijek djeluje šarm Plavog Hansa. Nadimak je dobio po jednom šlageru Hansa Albersa kojeg jedva da je čuo netko iz današnjih naraštaja. A i Hans više nije baš plav, nego je sa svojih 67 godina već odavno posijedio. Ipak, njegov govor je još uvijek "pravi muški", a u sedamdesetima je bio makro, vlasnik bordela i, ponosno napominje, "stalni gost u Davidovoj postaji", glasovitoj policijskoj stanici na samom Reeperbahnu.

Tada, u ono vrijeme. Još uvijek uzbuđeno priča o crnokosoj dami s pogledom "da se smrzneš". "Moj Bože, to je bila ljepotica!" Domenica se zvala, bila je jedno vrijeme najpoznatija prostitutka čitave Njemačke - i bila je neko vrijeme partnerica Plavog Hansa.

Život od uspomena

I sad da taj čovjek, čitavog života na rubu "morala" i zakona, vodi turiste po Reeperbahnu? Zapravo je možda to najbolja ilustracija promjene na glasovitom Kiez-u (kiez ili kietz zapravo znači tek četvrt, ali u Hamburgu je odmah jasno, koja četvrt se tu misli - op.pr.).

Plavi Hans, kasnije uz pivo, priznaje da mrzi ovo u što se pretvorila "njegova" četvrt, sva ta komercijalizacija i trgovina. Zato želi pokazati turistima St.Pauli starih dana, onaj "pravi", nepokvareni i autentični.

St.Pauli njegove mladosti dok su tu još dolazili mornari iz čitavog svijeta da se napiju i nađu kakvu damu. A ne ovi današnji mladi koji tamo slave svoju momačku večer obučeni u odjeću u kojoj se svatko normalan mora sramiti i na koncu završe u nekakvoj diskoteci sa bučnom muzikom koju uopće ne možete razlikovati jednu od druge - niti muziku, niti diskoteke.

Zato Plavi Hans priznaje kako je to "tura nostalgije" koju organizira poslovno poduzetni transvestit, Olivia Jones. Ponekad ima i po pet tura na tjedan, 31 euro košta po osobi. A Plavi Hans nije jedini vodič. Čitav Reeperbahn živi od prodaje vlastitog mita. Jer jedva da tamo još netko želi dati novac za "pravi" seks i ostale poroke te, nekad toliko "grješne" četvrti. Umjesto toga su došli - turisti.

Žene, alkohol i obračuni 'među muškarcima'

Došli su iz Švicarske, istočne Njemačke, Düsseldorfa i Berlina i sad stoje sa Plavim Hansom. Bivši makro se trudi da ne razočara svoju publiku. Šali se sa osam gospođa, niti jedna nije mlađa od pola stoljeća i koje su svoj godišnji susret "bez muževa" u toplicama odlučile provesti u Hamburgu.

Marljivo se dižu fotoaparati kad Plavi Hans, dramatičnog glasa, priča o "krvavim ratovima" koje su vladali među bandi St. Paulija. Jedni su se zvali "Nutella", drugi su bili "GmbH" (u prijevodu to znači oznaka tvrtke "d.o.o."). E, baš oni su bili posebno opasni zbog Lijepog Michaela koji je bio s njima.

"Pred njim bi se i tebi odsjekle noge", upozorava jednu gospođu iz toplica. Za sve i svakoga ima spremnu primjedbu, makar mnoge šale imaju i dužu bradu nego Plavi Hans godina. Tako jednog turista upozorava pred jednim barom za travestite kako "ne želi vidjeti da tamo uđeš kao muškarac, a izađeš kao žena."

Ali mnoge rečenice te večeri završavaju sa: "Toga više nema, na žalost." Na primjer Top Ten Club na Reeperbahnu 136 gdje su nastupali Beatlesi. Ili ugledan lokal za ples Cafe Keese u kojeg je 2013. došao lanac skupih brzih ribljih jela sa otoka Sylta i što je za mnoge Hamburžane bio simbol nestanka jedne epohe. Ili klub Molotow, mjesto gdje je desetljećima uvijek bila muzika "u živo" i koji je morao odseliti sa Reeperbahna.

Galop je skuplji od kasa

Ili čak benzinska postaja lanca Esso, otvorena čitavu noć i glasovita najviše po tome što je vjerojatno prodavala više alkohola za ljude nego benzina za automobile. Čak i u doba dok su automobili "gutali" gorivo, ali su tada "gutali" pivo i žestice i posjetitelji Reeperbahna.

Sve je to prošlost, "na žalost". To je fraza koju Plavi Hans najčešće ponavlja te večeri. Mnogo toga se promijenilo. Nekad je St. Pauli sa svojim revijama, kabaretima i varijeteima želio imitirati Pariz. Lokali su nosili egzotična imena; Colibri, Salambo ili Honolulu. U Hipodromu su muškarci plaćali damama da na konjima, uz takt limene glazbe, jašu kroz arenu. Galop je koštao 70 pfeniga više nego kas, jer su onda i dojke dama osobito skakutale.

Samo u Großen Freiheit, pokrajinskoj ulici Reeperbahna je bilo 13 kabareta. Niti jedan od njih nije preživio. U veljači je zatvoren i Safari, posljednji kabaret u kojem se još prikazivao spolni čin pred publikom. Ali jedva da je još netko došao gledati kako "umjetnici" glume King Konga koji srlja na kakvu ljepoticu ili kako to radi Pčelica Maja sa svojim prijateljem.

Prostitutke bez posla

"U posljednjih pet godina sve se raspada u slobodnom padu", kaže Andrea. Ona je prostitutka i radi u Herbertstraße, također legendarnoj paralelnoj uličici s Reeperbahnom ograđenom pregradom i u koju je ulaz dozvoljen samo muškarcima.

Sada, za pet eura po osobi, razgovara s turistima Plavog Hansa i odgovorit će na svako pitanje. Koliko je mušterija imala danas, pita jedan? "Niti jednog." A jučer? Isto tako loše. Tko danas diskretno traži prostitutku, taj sigurno neće ići na Reeperbahn i u Herbertstraße.

Jedva se još uopće može naći nešto "pravo". U jednom dvorištu koje smrdi po urinu je još uvijek otvoren "Zur Ritze", lokal u kojem su se sakupljali boksači. Ali sa požutjelim slikama i potpisima boksača koji vise po zidovima i taj lokal izgleda kao muzej. U podrumu su trenirali i sportske zvijezde poput Henrya Maskea i braće Kličko.

Utočište batinaša

Tu u podrumu, odmah pored ringa se objesio i Stefan Hentschel, bolje poznat kao Kiez-Klatscher (Batinaš Kieza), koji je zajedno s Neger Waldijem (Waldijem Crncem), odnosno Waldemar Dammerom bio svojevrsni kum St. Paulija u osamdesetima. Poznat i po tome što je, u jednoj od bezbrojnih tučnjava, od uboda pivskom čašom izgubio jedno oko. Ali već prije desetak godina je pao u depresiju kad je vidio u što se "njegova" četvrt pretvara i počinio je samoubojstvo. Tu se nije obračunavalo samo šakama, u tom podrumu je i ustrijeljen jedan makro, Plavi Hans je i njega dobro znao.

Ali opet, sve je to prošlost. Danas se možda može reći kako se pravo srce St.Paulija preselilo nekoliko desetaka metara i nipošto nije neka arhitektonska vrijednost. To je obično samoposluživanje osvijetljeno neonom, otvoren do dugo u noć, nedjeljom i praznicima. Ali za promet te samoposluge se brinu stari stanovnici Reeperbahna koji tamo dolaze po okrjepu. Naravno, tu ne mislimo na svježe povrće.

"Sad će opet o telefonima"

Pred ulazom je čitava skupina veterana Reeperbahna sa flašama u rukama i svi znaju Plavog Hansa. Tek što se okrenuo turistima da im ispriča još jednu priču iz starih vremena, jedan od njih uzdiše: "Ah, ne! Sad će opet ono sa telefonima!"

Jer i nakon nekoliko piva on odlično zna kako će Plavi Hans turistima sigurno ispričati i priču o Allotriji koja je ovdje stajala do 1958. To je možda bio najljepši varijete St.Paulija, a onda je tu otvoren Bayrisch Zell. Njegova osobitost je bila da je na svakom stolu bio telefon i gosti su mogli međusobno telefonirati - i naravno pozvati damu koja se dopadne gostu, da mu se pridruži. Kod stola, a onda i poslije.

"Čovječe, telefona ima još uvijek!", viče pijanac. Očito on ne pati od neke osobite nostalgije. A Plavi Hans više ne zna, što bi rekao na to.