Je li i Stepinac trebao završiti u Jasenovcu?
14. ožujka 2013Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća su bile burne godine za čitavu Latinsku Ameriku. Nakon revolucije u Kubi, u mnogim zemljama nije bilo mirno - a "Veliki brat" iz Washingtona se, kao u Čileu 1973., pobrinuo da neka zemlja već izborima ne prihvati marksistička načela.
U susjednoj Argentini je također bilo napeto: tamo je dugo vremena na vlasti bio diktator Juan Peron - koji je Drugi svjetski rat proveo u Italiji "studirajući" Mussolinijev fašistički režim, ali u šezdesetima su se redali predsjednici dok je zemlja zapadala u sve dublji kaos. Jer Peron (kao što se neki sjećaju iz filma Evita u kojem drugu ženu diktatora glumi Madona) je još u četrdesetima uspio osvojiti mnoge Argentince obećanjima o zlatnom dobu i blagostanju - za sve građane.
Naravno, takvo obećanje se nikad ne može ispuniti i neki su i među peronistima previše doslovno shvatili obećanja siromašnima - sve do otvorene pobune poput one u Cordobi 1969. ("Cordobazo"). Juan Peron u to doba nije bio predsjednik, ali se 1973. vratio na vlast, što je dovelo tek do kratkotrajnog smirivanja. Jer već nakon nekoliko mjeseci je preminuo, a njegova (treća) supruga Isabel Martinez de Peron je postala prva predsjednica Južne Amerike.
Crne limuzine zloglasnog AAA
No već tada je bilo veliko pitanje, kome ona uopće predsjedava: jer zemljom je vladao kaos i za predsjednicu nisu marili niti Montonerosi i drugi pobunjenici koji su težili socijalističkoj revoluciji, a još manje Alianza Anticomunista Argentina, paravojna organizacija koja je već otvoreno provodila teror protiv svih neistomišljenika. Farsa sa predsjednicom nije dugo potrajala - 1976. je izveden vojni puč i na čelo države je došao zapovjednik argentinskih oružanih snaga, Jorge Videla.
Nema niti najmanje dvojbe o teroru koji su provodili "odredi smrti" zloglasne AAA, o logorima, mučenjima i o najmanje 30 tisuća Argentinki i Argentinaca koji su odvedeni - i mnogima se niti danas ne zna, gdje im je grob. Usred tog nasilja i kaosa, Argentina je 1973. dobila novog provincijala Isusovačkog reda. Bio je to Jorge Mario Bergoglio, današnji papa Franjo. Baš kao i čitava Argentina, i tamošnja Crkva je prolazila kroz teška vremena. Jer baš kao što se i junta pozivala na konzervativne ideale pretežito katoličke Argentine, tako je i mnoštvo svećenika i redovnika spremno dijelilo sudbinu siromašnih župljana u otporu diktaturi - sve do likvidacije.
Crkva se uvijek iznova suočava s teškim vremenima kad se njezini vjernici odjednom nađu s obje strane bojišnice. U nekim slučajevima je posve izvjesno stala na "krivu" stranu - poput nacističkog kvislinga u Slovačkoj, katoličkog svećenika Jozefa Tisoa. Čak i francuski ratni predsjednik i heroj Prvog svjetskog rata, general Philippe Petain je zahtijevao - i uglavnom dobio podršku Crkve u izgradnji Francuske koja neće raditi nevolja nacističkim okupatorima.
Mora li u zatvor da bi "dokazao" nevinost?
U mnogim drugim slučajevima, odnosi crkve i diktature nipošto nisu tako jednostavni. Još uvijek se vode rasprave i o ulozi hrvatskoga kardinala Stepinca koji je nakon rata osuđen za suradnju s okupatorima makar je izvjesno kako su mnoge optužbe kojima se teretilo Stepinca, bile neutemeljene. S druge strane, teško je reći i koliko je hrvatski kardinal doista pomogao da se spriječe zločini jer je i Stepinac spremno prihvatio samostalnu državu Hrvatsku - pa makar i u tim, ratnim okolnostima. Ali je isto tako poznato kako su mnogi katolički svećenici, što je Stepinac svakako znao, bili na "drugoj strani": konačno, i tadašnji predsjednik ZAVNOH-a Andrija Hebrang (stariji) se u partizanima oženio - naravno, u crkvi.
Utoliko se postavlja pitanje, moraju li dušobrižnici doista biti i likvidirani kako bi "dokazali" da se protive zločinima diktature u kojoj žive. Za vrijeme nacista u Njemačkoj, takvih primjera je bilo i više nego dovoljno: čitav niz svećenika i redovnika je završilo u logorima, a nacistima su osobito bili trn u oku aktivni pripadnici katoličkih sindikata i stranke katoličkog centra koji su hrabro prkosili diktaturi.
Odluka nikad nije bila laka niti za poglavare katoličke crkve. Tako se i papi Piju XII. zamjera što nije glasno i jasno osudio nacističke zločine dok su se kotrljali vagoni prema koncentracijskim logorima. A mora se podsjetiti i kako nije bilo niti previše glasnih osuda ni tadašnjeg pape Pavla VI. dok je trajala strahovlada u Argentini.
Tko je isusovački provincijal?
Što je tada mogao učiniti provincijal isusovaca u Argentini? Njegova funkcija zapravo uopće nije niti zamišljena za "odnose s javnošću" kako bi se to danas reklo. Provincijal je organizacijski čelnik jedne pokrajine crkvenog reda (koja se često niti ne poklapa s državnim granicama) i u javnosti je mnogo manje prisutan nego biskupi, kardinali - ili pape. Je li Bergoglio onda mogao spriječiti zločine koji su se zbivali u njegovoj domovini? Pa čak i kad su neki, poput svećenika Christiana Von Wernicha i kapelana policije Buenos Airesa, osobno sudjelovali u mučenjima i likvidacijama?
Optužbe protiv sadašnjeg pape su još teže: tvrdi se kako ne samo da nije spriječio, nego da je i aktivno podržavao tadašnju vojnu diktaturu - sve do prokazivanja nekih isusovaca koji su jasno stali na stranu revolucionara. To tvrdi i Fortunato Mallimacci, bivši dekan fakulteta za sociologiju sveučilišta u Buenos Airesa koji poručuje kako će Bergogliju "presuditi povijest".
Ipak, treba dodati kako se tom poviješću Argentine vrlo aktivno bavio i sam Jorge Mario Bergoglio koji je i kao kardinal sudjelovao u povjerenstvu koje je težilo pomirenju među Argentincima. Doduše, napetosti još ima, baš kao i pitanja, tko je bio kad na čijoj strani - pa tako i "kardinal siromašnih" kako u Argentini zovu današnjeg Papu. Ali nekakvog recepta, što da čini Crkva u takvim slučajevima - nikad nije bilo i teško je reći da će ikad biti.