Je li dijete krivo što su mu roditelji teroristi?
3. veljače 2018Mališan je rođen u Tal Afaru na sjeveru Iraka, mjestu nedaleko od Mosula i jedini dokument mu je nešto kao rodni list kojeg je njegovim roditeljima izdala takozvana „Islamska država". Njegova majka je 30-godišnjakinja Sibel H., njemačka državljanka iz pokrajine Hessena i čak dva puta je iz Njemačke preko Sirije odlazila u IS, potpuno uvjerena u ideologiju koja se tamo zastupa. Otac mališana je Deniz B. također njemački državljanin koji je u Frankfurtu bio aktivan u sekti salafista.
To je zapravo drugi muž Sibel: njemački službenici su na njezinom mobitelu našli uspomenu na prvog muža, snimku kako ispaljuje rafal iz kalašnjikova nakon čega kaže; „Merkel, ti si sljedeća". Ali on je poginuo u Iraku, a Sibel se opet udala za jednog borca IS-a koji je – kako sad tvrde - bio u medicinskoj jedinici. No kako se ratna sreća IS-a okrenula i majka i otac su se predali Pešmergama, kurdskim borcima u Iraku. A oni nipošto nisu poznati da imaju razumijevanja prema zarobljenim borcima IS-a (Od borbe protiv IS-a pa do zatvora s neprijateljima).
Od tada i majka i otac djeteta sjede u već ionako pretrpanim zatvorima Iraka. Koliko će dugo tamo ostati, ne zna nitko: suđenje još nije zakazano. Obzirom na čvrsto ekstremističko uvjerenje majke mališana, to ne mora niti završiti kaznom zatvora: nedavno je Lamia K., također njemačka državljanka koja se priključila IS-u u Iraku osuđena na smrtnu kaznu.
Nikad nije vidio zrcalo
Za njegovog djeda koji je ostao u Njemačkoj i koji nije prihvaćao ekstremizam djetetovih roditelja, nije bilo izbora: „Što su učinili roditelji, djeca ne mogu biti kriva", kaže njemačkim novinarima postaja NDR, WDR i novina Süddeutsche Zeitung koji su ekskluzivno objavili ovu priču. „Oni će možda još godinama biti u zatvoru i jednostavno ne mora biti da i mališan djetinjstvo provede iza rešetaka." Moli ih da mu ne objavljuju ime, niti gdje živi: konačno, sad tog mališana čeka budućnost u Njemačkoj i ne želi da već od početka bude stigmatiziran zbog postupaka njegovih roditelja.
Jer on je stekao neslavnu slavu da bude prvi mali Nijemac – oba roditelja su mu državljani ove zemlje – koji se vraća u domovinu koju nikad nije vidio. Niti njegov djed nikad još nije vidio svog unuka, ali sad se moraju naučiti živjeti zajedno. Novinarima kaže kako je mališan briznuo u plač od straha kad je u hotelskoj sobi vidio zrcalo: naravno da u iračkoj zatvorskoj ćeliji nema takvog „luksuza".
Djedu nipošto nije bilo jednostavno doći do svog unuka. Morao je i genetskom analizom dokazati krvno srodstvo, onda je tu bio i novac koji je morao platiti za izdavanje njemačke putovnice za dijete, a kasnije će još iračkim službenicima morati platiti oko 400 dolara globe. Jer tamo se smatra, makar je dijete rođeno u toj zemlji, kako je ono počinilo prekršaj ilegalnog prelaska granice i boravka u Iraku. Doduše ne ono, ali njegovi roditelji – za naplatu globe je to dovoljno.
Isprani mozgovi mališana u IS-u
Doduše, vlada Iraka je zadovoljna što se ovako ne mora sama brinuti za mališane poput ovog – jer on nipošto nije jedini. Claudia Dantsche iz humanitarne organizacije Hayat ima kontakt s tridesetak roditelja i 25 mališana u sličnoj situaciji, ali ona procjenjuje kako bi moglo biti možda i preko stotinu maloljetnih Nijemaca koji su se sad zatekli u Iraku s ekstremističkim roditeljima u zatvoru. Službeni stav Njemačke jest kako je njezina dužnost brinuti se za svoje državljane.
Ali ima i drugačijih mišljenja. Među njima je i predsjednik njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka Hans-Georg Maaßen koji upozorava da ni djeca takvih njemačkih dragovoljaca „Islamske države" ne moraju biti bezopasna: „Postoji opasnost da se ta djeca vrate ispranih mozgova i da ta djeca imaju i nalog ovdje izvršiti teroristički napad." Takva izjava može zvučati bezdušna obzirom na mališana starog 14 mjeseci, ali njemački čuvar sigurnosti dobro zna što govori. Poznate su odgojne metode u „Islamskoj državi" s i više nego upitnim osobama koje bi trebale biti učitelji. Sveta knjiga i predanost borbi protiv nevjernika je jedino što se tamo učilo, a čak i u matematici su mališani zbrajali koliko je to ako se jednom kalašnjikovu doda još četiri kalašnjikova.
Claudia Dantschke tvrdi kako je u čitavom nizu slučajeva ipak riječ o previše malenoj djeci, no ipak i priznaje kako su „razmjeri ovog problema bitno veći nego što smo to ikad vidjeli". Povrh toga, ova stručnjakinja za islam upozorava na neospornu činjenicu: da, mališane je možda indoktrinirao IS, ali: „Njihovi roditelji su se radikalizirali kod nas (u Njemačkoj). Dakle tako i mi snosimo odgovornost da se pobrinemo za tu djecu." Tim više što ona nisu zločinci, nego žrtve u svakom pogledu: prvo su trpjeli rat, a sad trpe boravak u zatvoru.
„Zaslužio je normalan život"
Novinari ova tri njemačka medija su u Bagdadu i sami mogli vidjeti kako to stvarno izgleda. Nakon dugih pregovora s nadležnim iračkim službama im je omogućen razgovor s još tri njemačke državljanke koje su u iračkim zatvorima kao suradnice IS-a. Njemačke državljanke irački službenik upozorava kako su slobodne u odluci hoće li razgovarati s njemačkim novinarima i doista dvije od njih to ne žele.
Samo Ilknur K. iz Rüsselsheima je pristala na razgovor. Najdraže joj je govoriti o svoje troje djece, najmlađi dvogodišnjak s plavom kosicom joj je na grudima pod maramom. Rado bi ih sve poslala svojim roditeljima u Njemačku, ali to joj još nitko nije ponudio. Ovdje je loše, u zatvoru su uvjeti „mizerni". U jednoj ćeliji je 106 žena i njihove djece i sve imaju jedan nužnik. Spavaju na tankim madracima, a njezina djeca stalno kašlju i imaju vrućicu. Liječnička skrb je nedostatna. Sve to tvrdi zatvorenica, iračke službe tvrde kako je sve primjereno – provjeriti stvarno stanje ne možemo.
Ali onda joj njemački novinari postavljaju i pitanje o takozvanoj Islamskoj državi kojoj se i Ilknur dragovoljno priključila, napustivši dom u Njemačkoj. Odgovor joj je i danas: „O tome ništa ne želim reći."
Djed i njegov unuk u zračnoj luci Bagdada ulaze u zrakoplov koji će ih odvesti u njihovu domovinu, Njemačku. Djed pokazuje novu putovnicu mališana, prvu u životu s njemačkim orlom na koricama. „On ne pripada u zatvor. Nego da ima posve normalan život u Njemačkoj", kaže djed.
aš /NDR, WDR, Süddeutsche Zeitung