Jazz u Auschwitzu

Prije nekoliko tjedana reporteri su se gurali u bungalovu Heinza Cocoa Schumana u zapadnom Berlinu kako bi proslavili 90. rođendan glazbenika. Njegov skromni dom na prvi pogled djeluje kao kuća svakog drugog Nijemca u poodmakloj dobi. Ali fotografije na zidovima pokazuju da je Cocov život odredila glazba. Schumannov otac bio je Nijemac i protestant, njegova majka bila je njemačka židovka. U prvih deset godina vladavine nacista Coco Schumann ostao je u Berlinu. On je odbio nositi žutu židovsku zvijezdu i činiti samo ono što su nacisti smatrali prikladnim. Dok su njegovi roditelji stalno selili po Berlinu i skrivali se kod svojih njemačkih prijatelja, Coco je gradio ime na berlinskoj jazz sceni- uvozni američki glazbeni proizvod bio je unatoč zabrani vlasti nadasve popularan u gradu.

"Uhitite i mene"

1942. godine Schumann je za dlaku izbjegao silu rasnih zakona. Skupina SS časnika ušla je u jednu krčmu u kojoj su svirali Schumann i njegov sastav. Ti ljudi su tražili židove i druge "elemente" koji su vlasti bili trn u oku. I dok su Schumann i njegov bend još svirali jedan gledatelj, židov skočio je na pozornicu i pokušao pobjeći kroz stražnji izlaz.

"Ja sam otišao do SS oficira i rekao: Ako uhitite njega, onda trebate uhititi i mene", sjeća se Schumann desetljeća kasnije. Upitan za razlog, nastavlja: "Rekao sam mu: Prvo ja sam židov. Drugo, maloljetan sam. A treće sviram jazz."

On tada nije bio uhićen, a Schumann misli da mu SS-ovac jednostavno nije vjerovao. Ali godinu dana kasnije stvari su se promijenile. 1943. godine nacisti su počeli deportirati i polužidove, i očito je netko informirao vlasti o tome da je Cocova majka bila židovka.

Scuhmann je od policije poziv da se javi na policijsku postaju na Alexanderplatzu. U pismu nije bio naveden razlog. Po njegovom dolasku odmah je uhićen i predan Gestapou. Deportiran je u koncentracijski logor.

"Theresienstadt. Auschwitz. Dachau. Nitko mi nije vjerovao da sam zaista bio na tim mjestima," priča Schumann. Dugo vremena činilo mi se da nitko ne razumije što sam vidio. Ni sam zapravo nisam razumio."

Potisnuta sjećanja

Schumann je izbjegao plinske komore u Auschwitzu, jer ga je nadzornik, koji je sortirao novopridošle prepoznao s berlinske jazz scene, pa ga je pridružio skupini romskih glazbenika.

U Theresienstadtu je Schumann svirao gitaru u bendu kojeg su nemarno zvali "Geto swingeri". U rujnu 1944. godine deportiran je u Auschwitz. Za vrijeme njegovog petomjesečnog boravka u zloglasnom logoru smrti, svirao je pjesmu "La Paloma" za zabavu za njemačke čuvare koncentracijskih logora, dok su oni ubijali stotine tisuća nevinih židova, Poljaka, Sinta i Roma, homoseksualaca i drugih uhićenika.

"Dugo vremena potiskivao sam ono što sam vidio: oči djece koja su odvođena u plinske komore, leševe koji su istovarani", sjeća se Schumann. Preživio je logor i vratio se 1945. godine u Berlin. Dok se skitao ostacima bombardiranog Kurfürstendamma, upoznao je svoju buduću ženu, koja je i sama preživjela koncentracijski logor Theresienstadt.

"Kada sam ju upoznao, nisam znao, da sam i tamo bio", priča Schumann. "Ali ona me poznavala, jer sam bio bubnjar u "Geto swingerima". Glazbenik ne poznaje svoju publiku, ali publika ponekad poznaje glazbenika."

Oženili su se u Berlinu i kasnije su iselili u Australiju, gdje su ostali pet godina. Ali paru je nedostajala jazz scena iz njihove stare domovine i tako su se vratili sredinom 1950-tih godina u zapadni Berlin.

Promjena mišljenja

Kada je berlinska jazz scena ponovno procvjetala nakon pada nacističke diktature, karijera Cocoa Schumanna strelovito je krenula prema gore. Počeo je skladati, aranžirati i eksperimentirati sa električnom gitarom. Jednom je čak svirao sa Ellom Fitzgerald und Louisom Armstrongom. Išao je na truneju po Europi, držao je koncerte na kruzerima i naposljetku je postao najpoznatiji swing gitarist u Njemačkoj.

Pa ipak, godinama glazbenik nikada nije govorio o svojim iskustvima u njemačkim logorima smrti. To se promijenilo tek prije deset godina, kada je sudjelovao u jednoj manifestaciji za preživjele iz koncentracijskih logora.

""Ljudi iz Izraela i New Yorka i sa svih strana svijeta bili su prisutni", kaže Schumann. "Ali kad god sam vidio kameru, okretao sam se. Reporter se raspitivao o meni i saznao je da sam bio u koncentracijskom logoru. Onda je došao do mene i rekao je kamermanu: "Ugasi kameru nakratko." Pitao me: " Zašto uvijek bježite kada vidite kameru?" Rekao sam: "Ne želim o tome govoriti." Ali mislio je: "Ako vi o tome ne budete govorili, tko će onda ljudima ispričati što se tamo dogodilo?" I u tom trenutku mi je odjednom postalo jasno da je u pravu."

Od tada je Schumann pričao svoju priču u njemačkim školskim razredima i televizijskim dokumentarcima. On je imao puno sreće što je preživio logore. Iako je njegovo iskustvo neizbrisivo urezano u njegov život, Coco Schumann ne osjeća ogorčenje prema Njemačkoj ili njemačkom društvu. "Bio sam sretan što sam izašao iz koncentracijskog logora", rekao je. "To je bilo jedino važno. Preživio sam. Još uvijek sam ovdje."