Javne kuće u koncentracijskim logorima

Seks u koncentracijskom logoru – to je bio do u tančine smišljeni sustav o kojem je precizno vođen zapisnik. Zadovoljenje seksualnog nagona stajalo je dvije marke. Muškarci koji su htjeli doći do te perfidne privilegije trebali su bonove koje su mogli zaraditi. Naravno, nacisti nisu zatvorenicima htjeli pružiti neko zadovoljstvo. Funkcija javnih kuća osnivanih nakon 1942. bila je važna u nacističkom vođenju rata, pojašnjava Insa Eschebach, voditeljica spomenpodručja Ravensbrück:

«Time se htjelo povećati marljivost zatvorenika. Jer, nacisti su smatrali ako javne kuće institucionaliziraju kao dio sustava nagrađivanja, da to muškim zatvorenicima može poslužiti kao motivacija da budu marljiviji na svom prisilnom radu.»

Osim toga nacistički ideolozi su smatrali da se time mogu suprotstaviti homoseksualnosti među zatvorenicima. Prva od deset javnih kuća osnovana je u koncentracijskom logoru Mauthausenu, posljednja nekoliko mjeseci prije kraja rata 1945. u koncentracijskom logoru Mittelbau-Dora.

Na izložbi se mogu vidjeti primitivni crteži zgrada, fotografija gotovo da nema. Na jednoj od rijetkih fotografija vidi se mala sobica u kojoj je uredan krevet, na zidu vise slike, na przoru čak kutije s cvijećem. Crno-bijela fotografija odražava privatnu atmosferu kakve nije bilo nigdje u koncentracijskom logoru, gdje je uništavana svaka individualnost.

U tim sobicama su žene koje su prisiljene na prostituciju morale pružati zatvorenicima seksualne usluge. Pri odabiru zatvorenica nadzornici koncentracijskog logora su bili vrlo grubi:

«Išli su od reda do reda, pregledavali nas kao da smo beživotno meso, tjelesa bez glave. Shvatila sam da smo sve mi bile divljač za odstrjel i da je svaka od nas mogla biti odabrana. Stražar nas je izvukao iz reda i rekao da smo lijepa trojka. Koljena su mi drhtala, brzo sam otkopčala gornju dugmad svoje haljine kako bi se vidjele strašne rane iznad mojih grudi. Više nije bilo potrebno. On me odgurnuo natrag i velikim korakom odmarširao do sljedećeg reda.»

Ovaj opis potječe iz knjige Silvie Grohs-Martin «Vidjela sam mrtve, velike i male – glumica preživjela holokaust» koja je izašla 2002. godine. Knjiga je izložena i može ju se čitati za malim stolom, što je dio koncepta izložbe, pojašnjava voditeljica projekta Katja Jedermann s berlinskog Sveučilišta umjetnosti:

«To nije izložba koja se nameće spektakularnim izlošcima. Čovjek si mora uzeti vremena i ako ovdje ide od stola do stola i pogleda si jednu temu za drugom, može puno pročitati i naučiti. I može vidjeti stanje istraživanja, gdje su neistražena područja ili gdje će pitanja ostati otvorena.»

Otvorenih pitanja ima prije svega zato što su žene koje su prisiljene na prostituciju rijetko o tomu govorile ili tek nakon puno godina. Žene prisiljene na prostituciju često zbog srama nisu zatražile ni obeštećenje. A i one zatvorenice koje nisu bile prisiljene na prostituciju, a znale su za postojanje javnih kuća, često su nerealno prikazivale situaciju:

«One sasvim zgodne završavale su u javnim kućama za pripadnike SS-a, one manje zgodne u vojnim javnim kućama, a one najgore u javnim kućama za muške zatvorenike, primjerice u Mauthausenu.»

Opisi poput ovoga zatvorenice koncentracijskog logora Charlotte Kroll mogu se naći na jednom prijenosnom računalu. Njihovu istinitost nije moguće provjeriti, kaže voditeljica Spomen-doma Ravensbrueck. Ali, to nije razlog da ih se ne uzme u obzir. Naprotiv, i takvi opisi, čak i ako možda nisu točni, dio su ove izložbe o fenomenu javnih kuća u koncentracijskim logorima.

Istraživanje ove teme je tek na početku. Zato je izložba i zamišljena kao radionica. Promjene i dopune su moguće kad se dođe do novih spoznaja.