Jasenovac – budućnost sjećanja na zločin

Na početku „webinara“, kako se već žargonski nazivaju virtualni skupovi na internetu, prikazan je film „To ćuti samo kamen“. Snimio ga je tim Javne ustanove. Nazvan je po stihovima Stevana Raičkovića sa spomenika u selu Mlaka. Film je skoro trinaestominutni pregled stanja Spomen-područja Jasenovac u 2020. godini.

Živi i mrtvi

Izuzev centralnog dijela okupljenog oko „Kamenog cvijeta“ Bogdana Bogdanovića, dobar dio onoga što je sačinjavalo kompleks ustaškog logora Jasenovac jest u žalosnom stanju. Primjer je Stara Gradiška (Logor 5) u kojoj je 1951. podignut spomenik „Žrtvama fašizma 1941-1945“. Taj naprsli spomenik nije renoviran. Na zidovima bivšeg zatvora Stare Gradiške hrvatske vlasti, ali i udruženja građana, postavili su spomen-ploče u čast političkih zatvorenika koji su bili „žrtve komunističkog režima“.

Još tužnija priča je o spomeniku podignutom na mjestu gdje je sve počelo – u selu Krapje, 12 kilometara zapadno od Jasenovca (Logor 1). Iznad najveće masovne grobnice 1967. podignut je spomenik Ninoslava Jankovića. Razoren je 1991. Do danas su to ruševine koje polako prekriva mahovina.

I niz drugih lokacija postaju ruine ili močvarišta. Izgleda da više nije istina da „mrtvi živima oči otvaraju“, kako je zabilježeno na spomeniku u centru Jasenovca, već da živi pred mrtvima zatvaraju oči.

Jasenovac do Šapca

Na samom seminaru moderator Ivo Pejaković, prvi čovjek Spomen područja Jasenovac, najprije je dao riječ Miljenku Hajdaroviću koji je svojevremeno sudjelovao u izradi nastavnog plana povijesti u Hrvatskoj, praktično je radio s djecom koju je dovodio u Jasenovac, a sada radi za jednu izdavačku kuću u Zagrebu. On je optimist i smatra da je Spomen-područje Jasenovac „odgojno-obrazovna prilika", usprkos činjenici da je broj ekskurzija iz godine u godinu sve manji.

Sanja Todosijević Petrović, s beogradskog Instituta za noviju istoriju Srbije, podsjetila je na zapisnike koji su sačinjeni 1945. u Šapcu koji je već bio oslobođen, dok su ustaški zločinci u Jasenovcu još ubijali. Leševi koje je donijela Sava sahranjeni su najprije u masovnu grobnicu. Ubijani su metkom u zatiljak, ruke su im bile vezane žicom. Forenzičari su zaključili da su prije smrti bili izgladnjeli. U zapisnicima se navodi da je bio prepoznatljiv visok stupanj torture. Nekima su nedostajali dijelovi tijela, nekima je izvađena utroba.

Ženski leševi su imali ozljede na grudima i unutrašnjoj strani bedara. Povjesničarka je upozorila: „Struktura jasenovačke topografije terora ne može se svesti na sam Jasenovac." Prema njezinim riječima u Titovoj Jugoslaviji su najprije obilježena stradanja boraca dok su civilne žrtve rata, obuhvaćene izrazom „žrtve fašističkog terora“, tek kasnije došle na red.

Od 1.700.000 žrtava na području Jugoslavije – drugi povjesničari tvrde da je ta brojka jedan milijun – u ratu je stradalo 305.000 boraca, a svi ostali bili su civili. Više stotina jasenovačkih žrtava je ekshumirano i sahranjeno na Partizanskom groblju u Šapcu. Isti redoslijed dogodio se i s tijelima jasenovačkih žrtava koje je Sava donijela do Beograda. Bili su sahranjivani čak i kod Nebojšine kule, da bi tek mnogo kasnije njihovi posmrtni ostaci bili premješteni na Groblje strijeljanih rodoljuba.

Arheologija i društvena pravda

Portugalski arheolog Rui Gomes Coelho, koji radi na Sveučilištu Durham u Velikoj Britaniji, govorio je o odnosu arheologije i mjesta masovnih zločina, kao i znanosti i društvene pravde. Prema njemu, u ljudskom naslijeđu nikada se ne radi o prošlosti, već o tome kako se prošlost povezuje sa sadašnjošću. Arheologija, po njegovom uvjerenju, čini vidljivim zaboravljene i potisnute priče. Njezin zadatak bi bio da otkrije opresivne prakse i da njihovu vidljivost sačuva za budućnost.

Pri tom je mnogo važnija suradnja s lokalnim zajednicama i zainteresiranim čimbenicima od pukog skupljanja građe. Ponekad ta suradnja obuhvaća i više različitih zajednica, što podrazumijeva i konflikte. Coelho je naveo kako je došao do spoznaje da arheologija nije skupljanje predmeta mrtvih ljudi: Iskopavali su u Španjolskoj masovnu grobnicu iz Španjolskoga građanskog rata. Jedna gospođa je svaki dan dolazila i gledala ih kako rade. Ispostavilo se da je njenzina majka tu strijeljana. Svaki dan se nadala da će pronaći neki trag. Coelho je shvatio da je odnos toga što radi sa sadašnjošću za njega ključan.

Digitalna era i europsko konfliktno naslijeđe

Andriana Benčić Kužnar predstavila je Projekat digitalne rekonstrukcije logora Jasenovac. Metode 21. stoljeća mogu pomoći u virtualnoj rekonstrukciji logora koji su ustaše prije bijega uništile, a potom je spomen-područje teško stradalo u ratu devedesetih. Od visokorezolutnog skeniranje tla do digitalne rekonstrukcije – sve to može pomoći da sebi predstavimo razmjere logorskog sustava. Ovo je dio projekta Europskog konfliktnog naslijeđa u kojem sudjeluju sedam sveučilišta.

Caroline Sturdy Colls radi u Centru za arheologiju britanskog Sveučilišta Staffordshire. Ona je pokušala odgovoriti na pitanje koliko su metode arheologija Holokausta primjenjive na Spomen-područje Jasenovac. Predstavila je rezultate rada na spomenutom projektu koji je financiran iz europskih fondova i odnosi se na sedam lokacija iz perioda Drugog svjetskog rata koji imaju svoju mračnu priču – od Bergen-Belsena, do rudnika uranija u Češkoj. Jedna od tih točaka je i Jasenovac.

Ona je predočila povijest Stare Gradiške, od zatvora za francuske zatvorenike 1799, do ustaškog stratišta i poslijeratnog zatvora u kojem su robijali informbiroovci, maspokovci i drugi, pa sve do perioda 1991. do 1993., kada je srpska vojska tu držala zarobljenike. Napomenula je da su za sve koji istražuju prošlost nekog mjesta najvažniji glasovi ljudi koji su tu nastradali – a na zidovima Stare Gradiške ostali su jedino grafiti zatvorenika. To su „mjesta zaboravljenih glasova“, rekla je britanska znanstvenica.

Jasenovac u medijskoj arheologiji

Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti predočila je genezu memorijalnog krajolika u socijalističkoj Jugoslaviji.

Ana Kršinić Lozica nezavisna istraživačica iz Zagreba bavila se jugoslavenskom vizualizacijom Jasenovca do 1973. Zanimljivo je bilo podsjetiti se na sve filmove koji su „medijskom arheologijom“ ponovo stavljeni u jedan niz – od prvog dokumentarca iz 1945. „Jasenovac“‚ preko filmova „Djeca iz pakla“ iz 1967. Suada Mrkonjića, „Evanđelje zla“ iz 1973. Gojka Kastratovića, pa do igranih filmova kao što je „Deveti krug“ Francea Štiglica, ili „Ponedjeljak ili utorak“ Vatroslava Mimice u kojem je otac glavnog junaka bivši logoraš.

DW sutra, u srijedu 16.12. objavljuje drugi dio izvještaja s međunarodnog virtualnog seminara o Jasenovcu.