Jaki euro veliki problem? - nesuglasice izmedju SAD-a i euro-zone
15. siječnja 2004Oglas
Iako smo vec u nekoliko navrata u zadnje vrijeme izvjestavali o vrtoglavom rastu vrijednosti eura, ta tema i ovaj tjedan jednostavno zavrjedjuje osobitu pozornost. Zapravo, umjesto o rastu vrijednosti eura tocnije bi bilo govoriti o vrtoglavom padu dolara prema valuti euro-zone. Središtem Europske središnje banke u Frankfurtu mjesecima se siri nervoza; razlog je zabrinutost politicara zemalja clanica Unije cinjenicom da njihova nacionalna gospodarstva proizvode robu koja je sve skuplja na svjetskom tržištu, na kojem se još uvijek uglavnom placa i obracunava u dolarima. A, staro je pravilo: sto je god euro skuplji, europska roba postaje sve manje privlacna i dostupna u svijetu.
"Ja ne znam puno o ekonomiji. Ali kada ovdje kupujem odijelo koje je nacinjeno od tkanine koja je proizvedena negdje drugdje onda sam siguran da i moj novac onda odlazi negdje drugdje, umjesto da ostaje u zemlji." To su rijeci legendarnog americkog predsjednika Abrahama Lincolna, koji, kada bi naravno znao da se americki vanjskotrgovinski deficit danas mjeri u bilijunima dolara, danas vjerojatno ne bi imao ni volje ikada otici u kazalište, te da bi od ocaja i sam mogao podici ruku na sebe.
No prohujala su stoljeca, ekonomisti današnjeg doba globalnog gospodarstva nasmijat ce se nad takvom zastarjelom predodžbom robne razmjene i objašnjavati da je danas bitno da je uravnotežena razmjena, ali ne više roba nego kapitala - i to osobito kada je rijec o tako gigantskom gospodarstvu kao što je ono Sjedinjenih Americkih Država. I upravo je to izjavio Alan Greenspan, sef americke sredisnje banke, nakon što se odazvao pozivu predsjednika Njemacke Savezne Banke, Ernsta Weltekea i posjetio Berlin. A tamo je, pomalo na opce iznenadjenje izrazio nezadovoljstvo stanjem u vlastitoj drzavi:
"Žalim što je americka vlada samo ministra financija ovlastila za rasprave o fiskalnoj politici i kao ekonomist to smatram prilicno frustrirajucim, ali cu se ipak prilagoditi tome."
No, Greenspan je i kategoricki dodao da trenutno nema nikakvih znakova poteškoca u financiranju americkog vanjskotrgovinskog deficita. No ako je i tocno što Greenspan tvrdi, to ne znaci da poteškoce nisu na vidiku: samo od rujna prošle godine vrijednost eura je u odnosu na dolar skocila za vrtoglavih 16% i direktor Europske Središnje Banke, Jean-Claude Trichet je samo dan prije ovih rijeci svog americkog kolege izjavio kako smo svjedoci "brutalnih oscilacija" na tržištu deviza koje su neprimjerene i nisu dobrodošle. I politicari su digli glas: najjasniji je bio francuski predsjednik Jacques Chirac rekavsi kako "nešto moramo uciniti protiv ovog vrtoglavog leta eura" a japanski direktor središnje banke Toshihiko Fukui otvoreno upozorio da je ovakav razvoj na tržištu deviza vec postao rizik.
Doista, izgleda kao da samo Alana Greenspana ne brine pad americkog dolara, tako da je i u Berlinu ponovio svoj stari savjet kako je Povjerenstvo za operacije na otvorenom tržištu spremno i dalje provoditi ekspanzivnu novcarsku politiku SAD-a sve dok je to potrebno i dok se ne ustanove zadovoljavajuci gospodarski pokazatelji.
Ukratko, Americka središnja banka i dalje drži svoj novac upravo nevjerojatno jeftinim, sa samo 1% kamata što se posljednji puta dogodilo koncem pedesetih godina prošlog stoljeca i ocekuje se da ce to biti sredstvo koje ce "zapaliti" americko gospodarstvo pa ce onda i problem vanjskotrgovinskog robnog deficita biti riješen suficitom kapitala - dakle idejom da se u Ameriku vrate ulagaci iz citavog svijeta, ulagaci željni dionica s brzim i snažnim rastom. Ako pak Europljani u tome vide problem, izjavio je Greenspan, neka i oni ucine isto što i Americka središnja banka i neka Europska sredisnja banka i sama spusti temeljnu kamatnu stopu. Europska stopa jest doduše cak dvostruko veca nego americka ali i ona se, sa 2 postotka, vec prakticko koprca na dnu opceprihvatljice skale.
No umjesto da Greenspanova iskra zapali americko gospodarstvo, ono u najboljem slucaju tek solidno tinja. No, ono što i dalje gori poput šumskog požara jest uvoz robe - osobito sa Dalekog Istoka. Azijati naime interveniraju u korist dolara pa tako uporno svoju robu i dalje drže jeftinom. Zato su i izjave francuskog predsjednika pa onda i trenutnog predsjednika Europske Banke - opet Francuza - u poslovnom svijetu protumacene upravo na taj nacin: Europa ce poceti kupovati dolare kako bi povisila njegovu vrijednost i istovremeno pojeftinila vlastite proizvode. Ukratko - u ESB izgubili živce. Doista, nakon tih rijeci Tricheta u ponedjeljak je dolar stao na vrijednosti tek nešto manjoj od 1,29 eura za dolar i onda nešto cak i porastao.
Ali veoma je upitno da li ce Frankfurt to i uciniti: ne zato jer su se u ESB-u vec umorili ponavljajuci kako im je jedina zadaca unutrašnja stabilnost eura - dakle ne dolara - nego i zato što bi se na taj nacin prikljucili politici gospodarske zone koja ocito vec mjesecima intervencijom protiv vlastite valute prakticno financira americki deficit: tu spada prije svega Kina, Rusija, a nismo slucajno spomenuli i japanskog direktora središnje banke koji govori o riziku koji vlada na tržištu deviza jer i Japan gomila zalihe dolara. To je cijena koju te zemlje placaju za vlastiti gospodarski rast - ali Europi je takav povratak u fiksne mjenjacke tecajeve neprihvatljiv.
Ostaje dakle druga mjera - da se doista i Europska kamatna stopa spusti na 1% za što se u razgovoru sa Greenspanom i obzirom na nacelnu neovisnost središnje novcarske institucije, razmjerno neuvijeno založio i njemacki kancelar Schröder. Ali to je svakako nešto što ce "veliki" i prije takvog eventualnog koraka morati srediti medu sobom i ovakva "brutalna oscilacija" nije nešto što se ikome može dopasti - osim možda spekulantima jer ako ste imali pravi nos, 16% zarade za tri mjeseca nije baš tako loš utržak. Prilika za dogovor uslijedit ce ubrzo: vec pocetkom veljace u Miamiju održava se susret zemalja G-7 - tocnije s Rusijom to ce biti onda G-8. Ipak u ovom sporu su prije svega u glavnim ulogama Sjedinjene Države, Njemacka, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Italija i Japan. No za sada nema osobitih znakova da ce to biti neka prekretnica: vec na prošlom sastanku, u rujnu u Dubaiju je odluceno kako se "teret mora ravnomjernije rasporediti" ali umjesto toga, samo je euro odletio nebu pod oblake, dakako na štetu Europskog izvoznog gospodarstva. Amerikancima - tocnije, predsjedniku Bushu jer treba se sjetiti ove su godine tamo presjednicki izbori - slab dolar po cijeni sasvim solidnog gospodarstkog rasta dobra je podloga za predizbornu kampanju pa koliko god Europljani pred susret porucivali kako im je dosta da samo oni u rukama drže dobre karte. To je jedna strana medalje - ali postoji kao i uvijek i druga: gospodarski rast doduše dobro zvuci kao predizborni mamac trenutnom americkom predsjedniku ali malo je vjerojatno da se i njegovim biracima može dopasti ogroman državni deficit kojeg ova vlada proizvodi. Utoliko bi se na sastanku G-8 i mogao pronaci neki dogovor u kojem bi svatko nešto dobio ali i nešto izgubio.
"Ja ne znam puno o ekonomiji. Ali kada ovdje kupujem odijelo koje je nacinjeno od tkanine koja je proizvedena negdje drugdje onda sam siguran da i moj novac onda odlazi negdje drugdje, umjesto da ostaje u zemlji." To su rijeci legendarnog americkog predsjednika Abrahama Lincolna, koji, kada bi naravno znao da se americki vanjskotrgovinski deficit danas mjeri u bilijunima dolara, danas vjerojatno ne bi imao ni volje ikada otici u kazalište, te da bi od ocaja i sam mogao podici ruku na sebe.
No prohujala su stoljeca, ekonomisti današnjeg doba globalnog gospodarstva nasmijat ce se nad takvom zastarjelom predodžbom robne razmjene i objašnjavati da je danas bitno da je uravnotežena razmjena, ali ne više roba nego kapitala - i to osobito kada je rijec o tako gigantskom gospodarstvu kao što je ono Sjedinjenih Americkih Država. I upravo je to izjavio Alan Greenspan, sef americke sredisnje banke, nakon što se odazvao pozivu predsjednika Njemacke Savezne Banke, Ernsta Weltekea i posjetio Berlin. A tamo je, pomalo na opce iznenadjenje izrazio nezadovoljstvo stanjem u vlastitoj drzavi:
"Žalim što je americka vlada samo ministra financija ovlastila za rasprave o fiskalnoj politici i kao ekonomist to smatram prilicno frustrirajucim, ali cu se ipak prilagoditi tome."
No, Greenspan je i kategoricki dodao da trenutno nema nikakvih znakova poteškoca u financiranju americkog vanjskotrgovinskog deficita. No ako je i tocno što Greenspan tvrdi, to ne znaci da poteškoce nisu na vidiku: samo od rujna prošle godine vrijednost eura je u odnosu na dolar skocila za vrtoglavih 16% i direktor Europske Središnje Banke, Jean-Claude Trichet je samo dan prije ovih rijeci svog americkog kolege izjavio kako smo svjedoci "brutalnih oscilacija" na tržištu deviza koje su neprimjerene i nisu dobrodošle. I politicari su digli glas: najjasniji je bio francuski predsjednik Jacques Chirac rekavsi kako "nešto moramo uciniti protiv ovog vrtoglavog leta eura" a japanski direktor središnje banke Toshihiko Fukui otvoreno upozorio da je ovakav razvoj na tržištu deviza vec postao rizik.
Doista, izgleda kao da samo Alana Greenspana ne brine pad americkog dolara, tako da je i u Berlinu ponovio svoj stari savjet kako je Povjerenstvo za operacije na otvorenom tržištu spremno i dalje provoditi ekspanzivnu novcarsku politiku SAD-a sve dok je to potrebno i dok se ne ustanove zadovoljavajuci gospodarski pokazatelji.
Ukratko, Americka središnja banka i dalje drži svoj novac upravo nevjerojatno jeftinim, sa samo 1% kamata što se posljednji puta dogodilo koncem pedesetih godina prošlog stoljeca i ocekuje se da ce to biti sredstvo koje ce "zapaliti" americko gospodarstvo pa ce onda i problem vanjskotrgovinskog robnog deficita biti riješen suficitom kapitala - dakle idejom da se u Ameriku vrate ulagaci iz citavog svijeta, ulagaci željni dionica s brzim i snažnim rastom. Ako pak Europljani u tome vide problem, izjavio je Greenspan, neka i oni ucine isto što i Americka središnja banka i neka Europska sredisnja banka i sama spusti temeljnu kamatnu stopu. Europska stopa jest doduše cak dvostruko veca nego americka ali i ona se, sa 2 postotka, vec prakticko koprca na dnu opceprihvatljice skale.
No umjesto da Greenspanova iskra zapali americko gospodarstvo, ono u najboljem slucaju tek solidno tinja. No, ono što i dalje gori poput šumskog požara jest uvoz robe - osobito sa Dalekog Istoka. Azijati naime interveniraju u korist dolara pa tako uporno svoju robu i dalje drže jeftinom. Zato su i izjave francuskog predsjednika pa onda i trenutnog predsjednika Europske Banke - opet Francuza - u poslovnom svijetu protumacene upravo na taj nacin: Europa ce poceti kupovati dolare kako bi povisila njegovu vrijednost i istovremeno pojeftinila vlastite proizvode. Ukratko - u ESB izgubili živce. Doista, nakon tih rijeci Tricheta u ponedjeljak je dolar stao na vrijednosti tek nešto manjoj od 1,29 eura za dolar i onda nešto cak i porastao.
Ali veoma je upitno da li ce Frankfurt to i uciniti: ne zato jer su se u ESB-u vec umorili ponavljajuci kako im je jedina zadaca unutrašnja stabilnost eura - dakle ne dolara - nego i zato što bi se na taj nacin prikljucili politici gospodarske zone koja ocito vec mjesecima intervencijom protiv vlastite valute prakticno financira americki deficit: tu spada prije svega Kina, Rusija, a nismo slucajno spomenuli i japanskog direktora središnje banke koji govori o riziku koji vlada na tržištu deviza jer i Japan gomila zalihe dolara. To je cijena koju te zemlje placaju za vlastiti gospodarski rast - ali Europi je takav povratak u fiksne mjenjacke tecajeve neprihvatljiv.
Ostaje dakle druga mjera - da se doista i Europska kamatna stopa spusti na 1% za što se u razgovoru sa Greenspanom i obzirom na nacelnu neovisnost središnje novcarske institucije, razmjerno neuvijeno založio i njemacki kancelar Schröder. Ali to je svakako nešto što ce "veliki" i prije takvog eventualnog koraka morati srediti medu sobom i ovakva "brutalna oscilacija" nije nešto što se ikome može dopasti - osim možda spekulantima jer ako ste imali pravi nos, 16% zarade za tri mjeseca nije baš tako loš utržak. Prilika za dogovor uslijedit ce ubrzo: vec pocetkom veljace u Miamiju održava se susret zemalja G-7 - tocnije s Rusijom to ce biti onda G-8. Ipak u ovom sporu su prije svega u glavnim ulogama Sjedinjene Države, Njemacka, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Italija i Japan. No za sada nema osobitih znakova da ce to biti neka prekretnica: vec na prošlom sastanku, u rujnu u Dubaiju je odluceno kako se "teret mora ravnomjernije rasporediti" ali umjesto toga, samo je euro odletio nebu pod oblake, dakako na štetu Europskog izvoznog gospodarstva. Amerikancima - tocnije, predsjedniku Bushu jer treba se sjetiti ove su godine tamo presjednicki izbori - slab dolar po cijeni sasvim solidnog gospodarstkog rasta dobra je podloga za predizbornu kampanju pa koliko god Europljani pred susret porucivali kako im je dosta da samo oni u rukama drže dobre karte. To je jedna strana medalje - ali postoji kao i uvijek i druga: gospodarski rast doduše dobro zvuci kao predizborni mamac trenutnom americkom predsjedniku ali malo je vjerojatno da se i njegovim biracima može dopasti ogroman državni deficit kojeg ova vlada proizvodi. Utoliko bi se na sastanku G-8 i mogao pronaci neki dogovor u kojem bi svatko nešto dobio ali i nešto izgubio.
Oglas