'Zaluđene selefijama'

Deutsche Welle: Bonn se smatra jednim od uporišta selefija u Njemačkoj. Državne službe tvrde da konvertiti čine otprilike 50 posto radikalizirane omladine. Koji je cilj Hayata?

Claudia Dantschke: Želimo pomoći rodbini, mahom se tu radi o roditeljima koji pokušavaju svoju djecu vratiti s puta radikalizacije. 70 posto onih koji traže pomoć su majke. No, nema obitelji koja ne može biti pogođena ovim problemom: obitelji njemačkog podrijetla, doseljenici - muslimanske ili nemuslimanske obitelji, građanske ili pak konzervativno religiozne. Nadam se da će nam poći za rukom da s našim suradnikom, koji je musliman i koji praktivira vjeru, još više prodremo u konzervativni muslimanski milje. Jer, roditelji ipak radije vjeruju imamu iz obližnje džamije nego jednoj državnoj instituciji ili pak nemuslimanskoj nevladinoj organizaciji. Svi roditelji strahuju za svoju djecu, ali se također plaše i reakcije koja bi mogla uslijediti: "Vi ste za sve krivi te islam." Važno je izgraditi povjerenje i pomoći.

Kada se mladi „lak pline“ islamističkim ekstremistima (naslovna fotografija: snimljeno u Bonnu 2012. godine)?

Naša dosadašnja promatranja govore da se to najčešće događa između 17. i 27. godine života, kada djeca pokušavaju napustiti roditeljski dom a mnogi ne uspijevaju pronaći svoje mjesto u društvu. Pri tom se javlja osjećaj da su neupotrebljivi i da nisu dovoljno cijenjeni. A preko džihadizma, tzv. „Islamske države“ i borbi u Siriji druge stvari igraju važnu ulogu, mržnja, frustracija i želja za akcijom. Tako radikalizacija „inficira“ i na one koji su tek u pubertetu, koji reagiraju u stilu: 'Sad ću ja vama pokazati!' A tu se radi i o ekstremnim mačo-viđenjima. A u ovoj mladalačkoj kulturi imamo one koji su glasni, pokazuju doslovce mišiće. Ideologija je doduše „mršava“, ali opasnost da odu u Siriju ipak visoka.

Kako se „novači“ mladi ljude?

Radikalni selefijski propovjednici su nekoliko godina ispred nas. Oni znaju što pokreće mlade ljude. Mnogi od njih su kao starija braća koja su već prošla put radikalizacije. Oni se služe njihovim jezikom i ne filozofiraju, a poznaju njihove potrebe. To je globalna ponuda, jer postoji samo jedan identitet - musliman. 'Nema nikakve veze tko su ti roditelji: da li su migranti, bogati ili siromašni. Samo si ti bitan, a ne tvoje obiteljsko naslijeđe.' A takvo nešto u ovom trenutku ne postoji nigdje. 'Možeš protestirati i ovo društvo dovesti pod zna pitanja.' Na toj sceni nudi se puno onoga što je mladima atraktivno. Mi moramo mladima ponuditi mogućnost da kritički preispituju društvo, ali demokratskim sredstvima.

Skupina radikaliziranih djevojčica je sve veća, što njih privlači?

30 posto svih savjetovanja tiču se djevojčica i mlađih žena. Deset posto je onih koje su otišle u Siriju, ali taj broj je u porastu. Procjenjujemo da ih je 15 ili čak 20%. Postoji i određeni broj žena koje žele pisati i širiti ideologiju. Također su tu i djevojčice u pubertetu koje borce džihada vide kao nove pop-zvijezde. Oni više ne lude za Justinom Bieberom već za selefijama, kao što su bivši njemački reperi Deso Dog, Denis Cuspert i drugi, koji se na internetu predstavljau kao 'pravi borci'. Tu su i djevojčice iz konzervativnog muslimanskog miljea, iz obitelji u kojima otac islamom opravdava patrijarhat. Njegovom sinu je sve dopušteno a njegovim kćerima ništa i to je ono gdje one vide nepravdu. U jednoj takvoj obitelji djevojčice skoro da nemaju nikakvu šansu da se emancipiraju. Onda od selefija uče da ni bratu nije sve dozvoljeno. 'Ono što tvoj otac podrazumijeva pod islamom nije u redu. Tvoj brat također ne može u diskoteku, na ekskurziju ili u škole u kojima se na isti način obrazuju i dječaci i djevojčice.“ Samim tim su djevojčice u istom položaju kao i njihova braća. Onda one dođu očevima i kažu: 'Sad ću ja tebi objasniti što je islam'. Time su očevi oduševljeni, oni smatraju kako njihove kćerke poznaju svoju vjeru. Takvim djevojčicama je to atraktivno, one se površno emancipiraju i ne gube odmah svoje obitelji.

Postoji još i kateogrija mlađih žena koje su odrasle kao emancipirane žene, ali onda ih uhvati razmišljanje: 'Ja kao žena nikada neću biti priznata, ako budem majka i domaćica, i uz to još budem morala raditi.' Ove žene sebe vide u tradicionalnoj ulozi žene: 'Želim muža kojem ću kuhati, želim nekoliko djece i želim da me se poštuje.' Tako da postoje zaista različiti tipovi žena koje se radikaliziraju i putuju u te zemlje.

Moraju li se promijeniti obitelji koje savjetujete?

Da i to jako. Savjetovanje počinje s roditeljima, govorimo o njihovom ponašanju. Važno je da postoji čežnja za religijom, važno je da i zanima s kakvim ljudima su im djeca u kontaktu. Moraju slušati, komunicirati i diferencirati. I ne smije se odmah sve odbaciti pod motom: 'Islam je užasan!' Treba se otići u džamiju kako bi se dobio uvid, ali iskreno i reći svoje mišljenje. Mi savjetujemo: 'Nemojte sve gledate kao da je sjajno. Budite autentični i kažite što vam je čudno, ali neka to bude pitanje za pokretanje diskusije.'

Ako je dijete u početnoj fazi ono će se zainteresirati i diskutirati. Jer, mladi moraju naći vlastite odgovore na pitanja koja ih muče i moraju o njima razmišljati. To je cilj. Obitelji trebaju mlade aktivirati, uključiti i ponudit više mogućnosti. A to sve važi kako za samo društvo, tako i za škole i džamije.

Claudia Dantschke je voditeljica organizacije 'Hayat Njemačka' (turska i arapska riječ za 'život') savjetuje roditelje, učitelje i druge osobe koje su u vezi s onim ljudima koji se radikaliziraju preko selefizma, a onda i priključe militantnom džihadizmu i odlaze u konfliktna područja u takozvani 'sveti rat'. Njemačka savezna vlada financira Hayat ovo savjetovalište u Bonnu.

Intervju je vodila Andrea Grunau.