Izraelski Dan neovisnosti i palestinski Dan katastrofe

Kada Izrael bude proslavljao 68-godišnjicu neovisnosti, mnogi građani će izaći na ulice kako bi uživali u vatrometu. Oni će slaviti i roštiljati bez obzira na novi val nasilja koji ne prestaje već osam mjeseci i koji je 28 Izraelaca i više od 200 Palestinaca koštao života.

Međutim Dan neovisnosti Jom Hacmaut, kada se u Izraelu održavaju slavlja i svečanosti, za Palestince je Dan katastrofe - Nakba, jer je na taj dan uspostavljena država Izrael i to uglavnom na okupiranoj palestinskoj zemlji. Iako brojke variraju, procjenjuje se da je oko 700.000 Palestinaca tijekom izraelsko-arapskog rata 1948 godine, kojeg Izraelci nazivaju ratom za neovisnost, silom preseljeno ili moralo napustiti područje na kojem su živjeli. Oni su se nastanili u drugim arapskim zemljama kao što je Jordan ili na drugim zaposjednutim područjima poput Pojasa Gaze ili Zapadne obale (Zapadnog Jordana).

Ove godine, kao i svih ranijih, Izrael je zatvorio sve nadzorne točke i prijelaze na Zapadnoj obali, stavivši vojsku u najviši stupanj pripravnosti.15. svibnja Palestinci će izaći na ulice kako bi prosvjedovali zbog sve veće vojne nazočnosti Izraela u naseljima na Zapadnoj obali, na koje oni gledaju kao na okupaciju, koja je njihovu braću i sestre odvela u katastrofu.

"Ja proučavam ovaj dan od malena", kaže Alaa Daraghme, 24-godišnji Palestinac i student iz Ramalaha. "Moja baka mi je stalno pričala o ulicama Haife, njezinog rodnoga grada na sjeveru Izraela. Govorila mi je kako bi voljela da me jednoga dana povede tamo", priča Alaa.

Priznati dva viđenja stvari

Proslava Dana neovisnosti pada u Izraelu na dan nakon tradicionalnog Sjećanja na pale vojnike. Riječ je o oko 23.000 židovskih vojnika koji su od 1860. pa do danas dali svoj život u obrani Izraela.

"Dan neovisnosti je za mene jako važan, iako se tijekom godina mnogo toga promijenilo", kaže Noa Greenberg, studentica psihologije iz Tel Aviva. "Moje bake i djedovi i s majčine i s očeve strane su preživjeli holokaust i kada pogledam na baku koja je još živa, odjednom osjetim koliko je važno što imamo svoju državi, bez obzira na sve probleme."

Prošle godine više izraelskih kina je odbilo prikazati igrane i dokumentarne filmove o palestinskoj Nakbi, koji oštro kritiziraju Izrael. "Mislim da bi takvi filmovi trebali biti prikazani. Ako smo sigurni u svoju interpretaciju, zašto ne bismo pustili druge da kažu svoju? Moguće je da ni jedna ni druga strana ne laže. Pa to ne može biti jednostavnije. Dan koji mi slavimo za njih je nesreća i katastrofa i ne bismo se trebali bojati da to priznamo", kaže ova izraelska studentica.

Mnogi u Izraelu se s tim ne slažu i smatraju da niti državne institucije, niti druga službena tijela, pa ni državni mediji ne bi trebali aludirati i Dan neovisnosti povezivati s katastrofom. "Nemam kontrolu nad tim što Palestinci slave u Nablusu, Ramalahu ili Gazi", kaže Ron, član Udruge studenata na jednom od najvećih sveučilišta u Izraelu, koji je želio ostati anoniman i dodaje: "Ali mislim da aktivnosti koje dovode u pitanje egzistenciju Izraela nisu nešto što bi Izrael trebao financirati."

"Nakba je za mene svakodnevna pojava", kaže mladi Palestinac Alaa Daraghme. "Osjećam se kao u zatvoru. Ne mogu se slobodno kretati, stalno moram paziti. Čak ne mogu posjetiti mjesta u kojima su rođene moje bake i djedovi. Bojim se čak izaći iz Ramalaha i susresti izraelske doseljenike na cesti."

"Ruralno arapsko stanovništvo plaća cijenu"

Mlađe generacije Izraelaca i Palestinaca nisu doduše bile rođene kada je Izrael stvarao svoju državu, ali čini se kao da to stalno nose u svojim glavama. "Ne mislim da se moramo ispričavati što živimo ovdje", kaže Ron. Činjenica da smo živi i da živimo u svojoj zemlji sama po sebi je čudo. Ne želim se služiti klišejima i izvlačiti holokaust, ali to se nije događalo tako davno i tko zna što bi se sve još dogodilo da mi ovdje nismo izgradili svoju zemlju."

Proteklih godina su mnogi arapski mladići koji studiraju na izraelskim sveučilištima, kao i lijevo-orijentirani izraelski aktivisti, otvoreno izražavali svoju želju za obilježavanjem Nakbe. Takvi zahtjevi su uglavnom bili odbijani.

Prošle godine izbili su nemiri kada je skupina izraelskih i arapskih studenata demonstrirala na Sveučilištu u Tel Avivu tražeći da im se dozvoli obilježavanje Nakbe. Dva studenta su čak uhićena, ali su poslije puštena na slobodu.

Arapsko-izraelski političar Ayman Odeh je rekao da se može raspravljati o događajima koji su se dogodili 1948. i 1949. godine, ali da je ljudski nemoguće tvrditi da ruralno arapsko stanovništvo nije platilo najveću cijenu. Njihova sela su razorena, oni su protjerani sa svojih ognjišta, a nova država im nije dozvolila povratak. To se zove Nakba - katastrofa koju su doživjeli ti ljudi i mi želimo da se prizna ta nepravda.

"Želio bih da svi jednoga dana možemo živjeti u jednoj državi", kaže Alla Daraghme. "To je isto i moja želja", dodaje Ron.