Izrael pred novim izazovima

Što je zapravo Donald Trump učinio za Izrael kada je prvo priznao Jeruzalem kao glavni grad, a nakon toga i anektiranu Golansku visoravan kao dio izraelskog teritorija? Ne mnogo, smatra bivši izraelski premijer Ehud Olmert u nedavnom razgovoru za dnevnik Jerusalem Post.

„To je objava bez sadržaja. Golanska visoravan je anektirana prije 38 godina", kaže Olmert. Trumpova objava je samo skrenula pozornostna jednu temu o kojoj godinama nitko više ne govori. Strategija američkog predsjednika je ionako smanjenje američkog angažmana u inozemstvu na minimum. "Zašto nas sada čudi američko povlačenje iz Sirije?" pita se Olmert i dodaje: Izrael se mora pouzdati u vlastite snage.

Otrežnjenje kada je Trump u pitanju

Olmertova analiza zvuči trezveno, ali dobro oslikava osjećaj otrežnjenja koji već neko vrijeme vlada Trumpovom bliskoistočnom politikom i to ne samo u Izraelu.

"Trumpova vlada je načinila tešku i nepromišljenu grešku koja će na Bliskom istoku osloboditi paklene sile koje će prouzročiti uništenje i protjerivanje stotina tisuća ljudi", piše konzervativni dnevnik "Times of Israel".

Lijevo-liberalne dnevne novine Haaretz dijele ovo mišljenje, ali ne propuštaju "ubosti" i u smjeru konzervativne političke scene Izraela. "U sjeni najnovijih događaja je upravo zabavno promatrati naglo opadajući broj Trumpovih poklonika u medijima koji imaju popriličnih problema retorički objasniti i opravdati postupke navodnog ljubitelja Izraela u Bijeloj kući."

Sukob s Iranom

Za Izrael povlačenje SAD-a iz sjeverne Sirije dolazi u najgorem mogućem trenutku. Već godinama se zemlja suočava s izazovom zvanim Iran. Vlada u Teheranu je suradnju sa sirijskim diktatorom Bašarom el Asadom iskoristila za pojačanje svoje prisutnosti u regiji. Iranske elitne postrojbe Al Kuds nikada nisu bile bliže izraelskim granicama.

"Ove postrojbe se tamo ne bi smjele nalaziti. Izrael ih je trebao napasti ne samo nakon što su ušle u Siriju nego i već prilikom prelaska granice. To bi svima dalo do znanja koju cijenu će platiti u slučaju daljnjeg pomicanja trupa", kaže Olmert za Jerusalem Post. No Iranci su sada u Siriji i bit će teško od tamo ih protjerati. Izrael se prije svega, kako kaže analitičar Eyal Tsir Cohen iz Washingtona, mora pomiriti s time da bi se uskoro mogao naći usamljen nasuprot iranskom protivniku. Dosad se Izrael mogao bez rezerve osloniti na svog prekoatlantskog partnera. I to je nešto o čemu bi, kako smatra ovaj analitičar, vlasti u Jeruzalemu trebale dobro razmisliti. 

Odnos prema arapskim zemljama

Cohen smatra da i dosadašnja partnerstva s arapskim zemljama stoje pod upitnikom. Odnosi sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji su u novije vrijeme u uzlaznoj putanji, bi uskoro mogli izgubiti na težini. I to zbog relativno mlake reakcije Washingtona na iranske provokacije.

Službeni Rijad bi mogao preispitati svoj odnos prema smrtnom neprijatelju Iranu i okrenuti se diplomaciji. U tom slučaju je Saudijskoj Arabiji u interesu da se distancira od Izraela. Nova snaga Irana u regiji mogla bi biti nadopunjena i novom snagom Rusije. Dosada su se Kurdi oslanjali na pomoć Asadove vojske no uskoro bi se mogli okrenuti i Rusiji. Moskva bi time definitivno učvrstila svoj utjecaj u ovoj regiji i to si dobro naplatiti naftom koje na sjeveru Sirije ima u izobilju. Osim toga bi mogli besplatno iskoristiti dosadašnje američke investicije u ovom području. 

Za Izrael je najvažnije pitanje budućeg odnosa Rusije i Irana glede Sirije. Bliskost Moskve i Teherana mogla bi ograničiti izraelske mogućnosti samoobrane. Kontrola nad iransko-izraelskim napetostima bi bila u rukama Moskve što bi znatno pojačalo utjecaj Kremlja na Bliskom istoku.

Loš predznak?

Otvoreno je pitanje kako će ostale arapske zemlje reagirati na novi odnos snaga. Početkom tjedna Atef Taravneh, glasnogovornik Jordanskog parlamenta je od parlamenata diljem svijeta zatražio da se zauzmu za "okončanje izraelske okupacije i brutalnih poteza" na Palestinskim područjima.

Ovaj zahtjev je neobičan jer se kraljevina Jordan godinama pokazala kao pouzdani mirovni partner Izraela. Vrijeme odašiljanja ovog političkog signala iz Amana se može promatrati kao čista slučajnost. Ili kao najava budućeg razvoja situacije u regiji.