Nakon 7. listopada: od solidarnosti do dubokih podjela

U financijskom i kulturnom centru Izraela, Tel Avivu, brojni su neboderi prekriveni izraelskim zastavama, a pored njih dvije hebrejske riječi: Beyachad Nenatze'ach – Zajedno pobjeđujemo.

Ako se malo bolje promotre ulice, slika je drukčija. Na jednoj strani su plakati na kojima obitelji izraelskih taoca u Pojasu Gaze traže dogovor kako bi se zatočeni oslobodili. Na drugoj strani su plakati s vojnicima palima u ratu i sa zahtjevom da se u ime nastradalih vojnika rat nastavi do „apsolutne pobjede".

To pokazuje duboku podjelu u izraelskom društvu. Isplati li se da se rat zaustavi i da se taoci dovedu kući?

Društvo u šoku

Ni u vremenu prije 7. listopada izraelsko društvo nije bilo jedinstveno. Mjesecima su na ulicama trajali prosvjedi protiv reforme pravosuđa koju je predložila desničarska vlada. Onda je uslijedio napad Hamasa 7. listopada, u kojem je ubijeno 1.200 ljudi, a najveći broj njih su bili civili. 250 ljudi je oteto, Hamas ih je odveo u Pojas Gaze kao taoce. Ta islamistička organizacija je u Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Europskoj uniji procijenjena kao teroristička organizacija.

Izraelsko društvo se nalazilo u stanju potpunog šoka. Mnogima je izgledalo kao da vlada ne može staviti situaciju pod kontrolu. Mnogi civili su takoreći preuzeli vlast u svoje ruke. Nastali su centri za hitne slučajeve u kojima se pomagalo na razne načine – skupljao se novac za vojnu opremu, organizirao se hotelski smještaj za izbjeglice, posredovalo se u pronalaženju radnika na poljoprivrednim imanjima, kako bi se nadoknadili strani radnici koji su otišli zbog rata.

U izvjesnom smislu, civilno društvo i privatne inicijative su preuzeli ulogu vlade, s dojmom da su oni jedini koji osiguravaju funkcioniranje zemlje.

Gorke podjele u Izraelu

Godinu dana kasnije nije puno ostalo od tog zajedništva. Stare podjele su se obnovile, ovaj put se rasplamsavaju oko rata i taoca u Pojasu Gaze. Naposljetku, zahtjev da se postigne sporazum o puštanju taoca znači i odbijanje ratne politike izraelske vlade i premijera Benjamina Netanjahua.

Na društvenim mrežama, pa čak i na ulicama, uvrede upućene članovima obitelji otetih ljudi spadaju u svakodnevicu. Čak ima i fizičkih napada. Često se čuje riječ „smolanim", što znači ljevičar, a to je u dobrom dijelu izraelskog društva odavno postala uvreda. Sljedbenici vlade, u kojoj su i desni ekstremisti, smatraju da su zahtjeve za puštanjem taoca na slobodu preuzeli oni dijelovi društva koji žele rušenje vlade. Gil Dickman, rođak otetog i ubijenog Carmela Gata, poznata je figura u kampanji obitelji taoca. On je ispod neprijatnih komentara koje poslije smrti rođaka dobiva na društvenim mrežama napisao: „Kažu da sam kriv za Carmelovu smrt… Njegova smrt je za njih zabavna i dovodi do sve više napada."

Mnogi koji se izjašnjavaju protiv zahtjeva obitelji taoca kažu da oni Hamasu daju osjećaj da u pregovorima sa Izraelom može postaviti veće zahtjeve. Dickman smatra da takvi stavovi koriste jedino premijeru Netanjahuu.

O čemu se još može dogovoriti?

Shmuel Rosner je istraživač javnog mnijenja i novinar u izraelskom javnom servisu. U svom podcastu on govori o „području slaganja“ građana Izraela različitih političkih uvjerenja. Rosner kaže da su se pitanja koja definiraju takvo područje od 7. listopada promijenila. „S jedne strane, postoje teme koje su nestale iz ove jednadžbe, kao što je prisutnost izraelske vojske u Zapadnom Jordanu i Pojasu Gaze".

On smatra da su napadi Hamasa pokazali mnogim Izraelcima da je vojna prisutnost u tim područjima neophodna, čak i ako je protiv međunarodnog prava. S druge strane, rat je radikalnim grupama u izraelskom društvu dao mogućnost legitimiranja ideja koje su ranije bile tabu, dodaje Rosner, pojašnjavajući da je jedna od njih takozvani transfer – prisilna migracija Palestinaca u cjelokupnom području od Zapadnog Jordana do Sredozemlja. „Takve ideje su ranije bile na margini društva, a sada je legitimno da se o tome govori”, kaže Rosner. Prema njemu, rezultat je povratak sukoba za koje su mnogi Izraelci smatrali da su stvar prošlosti. „To otežava stvaranje sfere suglasnosti".

Izraelci se ne osjećaju sigurno

Godinu dana nakon najtežeg terorističkog napada u povijesti zemlje, rata protiv Hamasa u Pojasu Gaze, produženog zatočeništva  za brojne taoce, dok se tisuće Izraelaca ne mogu vratiti kući na sjever Izraela, dok se rasplamsava sukob sa Hezbolahom na jugu Libanona, postavlja se ključno pitanje: Da li se Izraelci osjećaju sigurnima na osnovu načina na koji se njihova vlada odnosi prema situaciji?

Anketa izraelskog Instituta za nacionalne sigurnosne studije (INSS) iz rujna ove godine pokazuje da 31 posto ispitanika ima „nizak" ili „vrlo nizak" osjećaj sigurnosti, a samo 21 posto je svoj osjećaj sigurnosti procijenilo kao „visok" i „vrlo visok". Broj Izraelaca koji napuštaju zemlju raste. Središnji zavod za statistiku (ICBS) navodi podatke da je 2023. zemlju napustilo više ljudi nego u prethodnoj godini. Dosadašnji podaci za ovu godinu pokazuju da će broj onih koji napuštaju Izrael i dalje biti u porastu.

Usred žustrih debata u izraelskom društvu, na ulicama Tel Aviva jedva su primjetne male naljepnice. Na njima su lica, imena i priče ljudi koji su ubijeni 7. listopada prošle godine ili za vreme rata u Pojasu Gaze.

Njihove priče bi mogle ostati posljednje oko čega bi se moglo okupiti izraelsko društvo.

*ovaj članak je prvotno objavljen na engleskom jeziku