Iznenađanje uoči bjeloruskih izbora

65-godišnji Lukašenko, bivši direktor jednog sovjetskog poljoprivrednog poduzeća, vlada ovom bivšom sovjetskom republikom na istočnim granicama EU-a još od 1994. On je po “stažu“ na funkciji najdugovječniji predsjednik u Europi, a zbog svog stila vladavine u medijima na zapadu kontinenta ga nazivaju "posljednji europski diktator”. No, ovi izbori su se pokazali drugačijima nego što je to Lukašenko zamislio.

Kampanja s koronom

Najprije se “umiješala“ pandemija koronavirusa. Na početku je Lukašensko ismijavao i ignorirao virus. Predsjednik je tada znao preporučiti votku kao "prevenciju" i posjetu sauni kao zaštitno sredstvo. Odustao je od uvođenja lockdowna, da bi koncem srpnja morao priznati kako je i sam zaražen virusom.

Njegovi protivnici su cijeli taj problem ranije shvatili vrlo ozbiljno, nosili su maske i držali distancu. Brojni građani (od oko 9,5 milijuna ljudi u Bjelorusiji) su bili ljuti zbog toga kako se država odnosi prema epidemiji. I dio pripadnika državne službe je bio nezadovoljan.

Kandidati vladajuće elite

Možda je upravo to bio jedan od razloga zašto su dva predstavnika vladajuće elite najavila svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima. Jedan od njih je Viktor Babariko koji je dugo godina bio direktor Belgazprombank, firme-kćeri ruskog energetskog diva Gazproma. Babariko je na glasu kao moćna osoba i brzo mu je porasla popularnost.

Drugi je Valerij Zepkalo, bivši diplomat i voditelj jednog visokotehnološkog projekta. Činjenica da su obojica odlučila biti protukandidati Lukašenku predstavlja veliko iznenađenje ove kampanje. No, nisu uspjeli daleko dogurati i iz formalnih razloga im nije dozvoljen izlazak na izbore. Dok je Babariko uhapšen i nalazi se u istražnom zatvoru zbog navodnog privrednog kriminala, Zepkalo je, navodno, nakon što mu nije dozvoljen izlazak na izbore, sa svojom obitelji otputovao u Rusiju.

Društvo u tranziciji

Za razliku od susjedne Ukrajine stanovništvo u Bjelorusiji je dugo bilo na glasu kao politički pasivno. Razlog za to je ležao između ostalog u relativno uspješenoj ekonomskoj politici predsjednika Lukašenka koja je dugo profitirala od tijesne povezanosti s Rusijom. Ipak proteklih godina ovaj model pokazuje i svoje slabosti, s Rusijom je bilo i puno sukoba oko isporuke energije.

U svakom slučaju se čini da je spremnost na proteste među Bjelorusima porasla. Tijekom skupljanja potpisa za predsjedničku kandidaturu zabilježeni su dugi redovi - a širom zemlje i protesti protiv hapšenja kandidata. Jedan zanimljiv primjer je Svetlana Tihanovskaja. Ova 37-godišnja domaćica je u samo nekoliko tjedana postala simbolična figura Lukašenkovih protivnika. Kada njenom suprugu, omiljenom blogeru Sergeju Tihanovskom, nije dozvoljen izlazak na izbore, ona se sama kandirala. Na njezinim predizbornim skupovima sudjelovale su  desetine tisuća ljudi.

Koliko bi ona mogla biti opasna za Lukašenka, to je za sada teško procijeniti. Ne postoje neovisni izvještaji o popularnosti kandidata. Državni mediji tvrde da Lukašenko uživa podršku oko 70 posto stanovništva. Neki oporbeni političari i mediji naprotiv zastupaju tezu da je podrška predsjedniku  puno manja.

Moć žena kao nikada do sad

U nove društvene fenomene u vezi s ovim izborima se ubraja i angažman gradskog srednjeg sloja koji se ranije radije držao daleko od  politike. To posebice vrijedi za mlade žene koje su također sudjelovale na predizbornim skupovima. Dvije od ukupno pet predsjedničkih kandidat(kinj)a, kojima je dozvoljen izlazak na izbore, su upravo žene.

Nakon što su se izborni stožeri Babarika i Zepkala, koje su vodile mlade žene, priključili kampanji Svetlane Tihanovskaje, oporba je u Bjelorusiji dobila jasan ženski profil. Pritom valja podsjetiti da su dosadašnji lideri  opozicije iz desničarsko-nacionalnog tabora, koji se godina bezuspješno borio protiv Lukašenka, nisu uspjeli dogovoriti oko zajedničkog kandidata. Neki od njih se nalaze u istražnom pritvoru.

(Ne)izbor između Istoka i Zapada?

Na ranijim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji postojala je geopolitička podjela uloga: Lukašenko se zalagao  za daljnju integraciju s Rusijom, dok je opozicija bila za približavanje Zapadu. Ova podjela na taj način više ne postoji. Odnos s Rusijom je mjesecima napet i zbog toga što Lukašenko oklijeva oko još tješnje integracije s Rusijom. On Moskvi između ostalog prebacuje da se miješala u bjeloruske izbore i podržavala oporbene kandidate.

Skandal je nedavno izazvala priča o hapšenju 33 Rusa, koji su u Bjelorusiji označeni kao “plaćenici” jedna navodno ruske privatne borbene jedinice. Bjeloruske vlasti ih optužuju da pripremaju masovne nemire. Moskva to demantira.

Policijska država?

Svrgavanje Lukašenka s predsjedničke dužnosti je doduše još uvijek  malo vjerojatno, ali nije više i nemoguće. Predsjednik se nikada nije libio održati na vlasti i korištenjem nasilja. Protesti nakon predsjedničkih izbora 2010. godine su brutalno ugušeni, a lideri oporbe uhapšeni. Tada je Zapad reagirao sankcijama, koje su ukinute tek prije nekoliko godina. Sada postoji prijetnja da se tadašnji scenarij ponovi. Neki promatrači već sad uočavaju prve obrise policijske države. Do sada Lukašenko nikada nije želio biti službeno diktator kao u Latinskoj Americi, koji se na vlasti održava samo zahvaljujući represivnom aparatu. U kojoj mjeri se on doista promijenio – ako se stvarno promijenio? To bi se moglo saznati tek nakon izbora.

Na ranijim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji postojala je geopolitička podjela uloga: Lukašenko se zalagao  za daljnju integraciju s Rusijom, dok je opozicija bila za približavanje Zapadu. Ova podjela na taj način više ne postoji. Odnos s Rusijom je mjesecima napet i zbog toga što Lukašenko oklijeva oko još tješnje integracije s Rusijom. On Moskvi između ostalog prebacuje da se miješala u bjeloruske izbore i podržavala oporbene kandidate.

Skandal je nedavno izazvala priča o hapšenju 33 Rusa, koji su u Bjelorusiji označeni kao “plaćenici” jedna navodno ruske privatne borbene jedinice. Bjeloruske vlasti ih optužuju da pripremaju masovne nemire. Moskva to demantira.

Policijska država?

Svrgavanje Lukašenka s predsjedničke dužnosti je doduše još uvijek  malo vjerojatno, ali nije više i nemoguće. Predsjednik se nikada nije libio održati na vlasti i korištenjem nasilja. Protesti nakon predsjedničkih izbora 2010. godine su brutalno ugušeni, a lideri oporbe uhapšeni. Tada je Zapad reagirao sankcijama, koje su ukinute tek prije nekoliko godina. Sada postoji prijetnja da se tadašnji scenarij ponovi. Neki promatrači već sad uočavaju prve obrise policijske države. Do sada Lukašenko nikada nije želio biti službeno diktator kao u Latinskoj Americi, koji se na vlasti održava samo zahvaljujući represivnom aparatu. U kojoj mjeri se on doista promijenio – ako se stvarno promijenio? To bi se moglo saznati tek nakon izbora.