Izbjeglice s Kosova

Mala Aurora neprestano kašlje. Dijete od nepune dvije godine muči jaka prehlada. Majka Zoja, u poodmakloj trudnoći, ju pokušava primiriti no ni sama nije mirna. Otac i suprug Valdet Brahimi nastoji ostati pribran. Tek po neki duboki uzdah i riječi pune razočaranja. „Lagali su nas. Da sam znao, nikada ne bih krenuo ovamo.“ Tko je lagao? „Mnogi na Kosovu su nam rekli da u Njemačkoj odmah dobivamo posao, papire i kuću u kojoj bismo živjeli.“

Ova obitelj je tek kap u moru od 170.000 kosovskih Albanaca koji su, kako se procjenjuje, posljednjih mjeseci napustili svoju domovinu. To su žrtve bijede, ali i trgovaca ljudima i glasina prema kojima na Zapadu svakog došljaka odmah dočeka med i mlijeko.

„Brutalno su me tukli“

Put prema Mađarskoj i obećanoj zemlji za obitelj Brahimi počeo je 29. siječnja. Do Subotice je išlo glatko, autobusom, a tamo su bili smješteni u hotelu kao i tisuće sunarodnjaka prije njih. Tamo su, priča 25-godišnji Valdet, sreli švercere ljudi koji su govorili i srpski i albanski i tražili 400 eura po osobi da ih prebace preko granice. „Na kraju su pristajali i na 200 eura. Ja sam ipak odlučio prijeći granicu uz pomoć navigacije.“ Poslije jedanaest sati pješačenja kroz šume, obitelj se dokopala Segedina. „Bilo je užasno. Na kraju smo bili sretni kada je naišla mađarska policija.“

No sreća je brzo splasnula. Prebačeni su u zatvor, muškarci su odvajani od žena. „U jednoj sobi od stotinjak kvadrata je bilo najmanje 200 muškaraca. Najgore je što nisam znao kako je mojoj trudnoj ženi i kćerki“, kaže Valid. Njegova supruga Zoja dodaje: „Mi smo bile u drugoj prostoriji, bez kreveta, svako dijete je imalo tek po jedan pokrivač. Moja kćerka je cijelu noć plakalo, htjela je vode. Ali vrata su bila zaključana, nije bilo nužnika ni pelena za dijete.“ Nakon 24 sata Valdet je ponovo vidio svoju obitelj, riječima je pokušao smiriti suprugu. Onda su, kako kaže, petorica policajaca počeli udarati dok nije izgubio svijest. „Brutalno su me tukli samo zato što sam razgovarao sa svojom ženom.“

Jedini izlaz iz zatvora bilo je podnošenje zahtjeva za azil u samoj Mađarskoj. To su i učinili. Konačno slobodni, ovi ljudi su krenuli u Budimpeštu kako bi odatle uhvatili vlak do Njemačke. Ali, kako Valdet tvrdi, mađarska policija im to nije dozvoljavala. „Prišao mi je jedan nepoznati čovjek i tražio 2.500 eura da nas prebaci do Düsseldorfa. Bilo mi je dosta Mađarske. Platio sam.“

„Prema paragrafu 16a…“

Iz primarnog prihvatnog centra za tražitelje azila u Dortmundu brzo su prebačeni ovdje, u smještaj u Hemeru. Valdet sada računa da ga je čitav put uz podmićivanje raznih ljudi stajao oko 4.000 eura. Na to je bio spreman kada je kod kuće prodao auto i kravu i dodatno posudio još novca. „Na Kosovu za nas nema nade. Hoću pronaći bolji život za moju obitelj i mene. To je jedini razlog zašto sam došao u Njemačku.“

To Valdetu nije prvi boravak u zapadnoj Europi. Dugo je živio u Belgiji, a u nizozemskom Haagu je studirao kriminologiju. Kaže da se 2011. vratio na Kosovo jer je htio pomoći svojoj zemlji. Ali ni u svijetu cijenjena diploma iz Haaga nije mu pomogla za pronalazak posla u struci. „Išao sam do Ise Mustafe, tada gradonačelnika Prištine, do ureda bivšeg premijera Thaqija, prijavljivao se na svaki natječaj u policiji. Uzalud.“ Posao na Kosovu ostaje privilegija onih s pravim vezama ili s dovoljno novca. Valdet nije imao ni jedno ni drugo – i tako je završio među 45 posto nezaposlenih u ovoj siromašnoj državi.

Sve to je obitelj Brahimi dovelo do rurskog gradića Hemera, gdje dom dijele s još 650 njima sličnih – iako je predviđeni kapacitet za najviše 500 osoba. „To je za sve koji su ovdje vrlo stresno“, kaže direktor ovog prihvatilišta Horst Labrenz. Polovina ljudi ovdje je s Kosova. Još četvrtina iz Srbije, Albanije, Bosne i Makedonije. I svima su šanse za azil jednako male. „Oni samo štete sebi. Padaju na priče koje nisu realne. Lako je razumjeti tešku ekonomsku situaciju ovih ljudi. Ali prema paragrafu 16a Njemačkog ustava oni nisu politički progonjeni“, kaže Labrenz.

Milom ili silom

Od prošlog tjedna se zahtjevi kosovskih Albanaca obrađuju prema ubrzanom postupku – za samo 14 dana. Još nije jasno hoće li Njemački ured za migracije i izbjeglice uspjeti postići takav tempo. Ali je jasno da se Kosovari više neće moći nadati višemjesečnim socijalnim davanjima. Trenutno mjesečno odrasli tražitelj azila dobiva 354 eura – više od prosječne plaće na Kosovu.

Lothar Strunk, savjetnik za migracije u Crvenom križu u Bonnu zato nabraja jedine dvije opcije koje su ostale Kosovarima čiji je zahtjev za azil odbijen: ili će napustiti Njemačku „dobrovoljno“ ili će biti protjerani. U drugom slučaju im prijeti zabrana ulaska u šengenski prostor do pet godina.

Niti jedna od ove dvije opcije nije ostvarenje Valdetovog sna. Ne zna gdje će se vratiti, ukoliko bude prognan. Koristi priliku da se sasvim osobno obrati sunarodnjacima: „Ljudi, ne krećite. Ni sami ni sa obitelji. To je greška! Doživjet ćete samo strašne stvari, a nećete dobiti ništa. Nema nade za azil u Njemačkoj!“