Iskustva "robova" Saudijske Arabije

Abu Sahuman Naushad (na naslovnoj fotografiji) neumorno radi pod užeglim podnevnim suncem u Thiruvananthapuramu u Kerali, siromašnoj pokrajini na jugu Indije. Miješa cement za lokalnog graditelja bunara i znoj mu se slijeva sa golih leđa dok vješto barata lopatom, lijeva mješavinu i ravna je kako treba biti. "Ovo? Ovo je dječja igra", smije se 42-godišnjak kada ga pitamo da li je umoran. "Trebali ste me vidjeti kada sam radio u Saudijskoj Arabiji. To je bila prava tortura!"

Naushad je samo jedan od milijuna Indijaca koji su krenuli "trbuhom za kruhom" u zemlje Arapskog poluotoka, privučeni bogatstvom tih zemalja i njihovom potrebom za radnom snagom. Za siromašnog Indijca to nije bila laka - niti jeftina odluka: trebalo je sakupiti oko 2.000 eura za put i prve dane boravka, tako da je čak i založio nakit svoje žene. Ali prije osam godina, posrednička agencija mu je obećavala odličnu zaradu i dobar posao u građevinskom sektoru u Saudijskoj Arabiji.

Kada je došao u Rijad, Naushad je odmah morao shvatiti kako su obećanja posrednika bile puste priče i laži: umjesto na gradilište odveli su ga na privatnu farmu gdje je ubirao povrće, biljke posipao pesticidima, gradio ograde sustava navodnjavanja, orao, kopao... Ali i kuhao i radio sve poslove koje mu je naredio gazda.

Čak ni zbog posla mu nije "pukao film"

To je bio posao od kojeg su pucala leđa, najmanje dvanaest sati svakog dana, bez nedjelje i praznika. Bio je smješten u baraku u malenom kampu zajedno sa devet drugih radnika iz Bangladeša i Pakistana. Obećali su mu plaću od 800 rijala - nešto manje od 190 eura - ali jedva da je dobivao i 600 nakon što je posrednik uzeo svoj dio. Naushad je stalno bio bolestan jer su mu pesticidi izazvali infekciju kože. Trpi od kroničnih bolova koje i danas osjeća.

"To je bio pakao. Bili smo zatočenici jer mi je moj poslodavac oduzeo putovnicu. Nije bilo načina da odem od tamo, čak i kada bih htio", priča nam Naushad. Isprva je bio spreman prihvatiti čak i taj mukotrpan rad i robovski odnos, ali mu je "pukao film" kada mu je u domovini oboljela majka: "Moj poslodavac je dobio poruku od moje obitelji da mi majka umire od raka, ali mi nije htio reći tu vijest jer nije htio da prestanem raditi. Kad sam to konačno otkrio htio sam otići istog dana, ali nisam imao novaca za avionsku kartu. Poslodavac mi nimalo nije htio pomoći i na kraju je moja majka umrla, a da ja nisam bio uz nju. To su bili najgori dani mog života."

Naushadu je bilo dosta svega: kako nikakve molbe nisu pomagale, počeo je štrajk glađu. Opet mu poslodavac nije htio pomoći nego ga je zatvorio u njegovoj baraci "da se opameti". To je trajalo danima i kad je konačno vidio da Naushad ne želi popustiti, ipak je potpisao papire koji su Naushadu omogućili da dobije izlaznu vizu iz Saudijske Arabije.

Ostavljeni na cjedilu

Njegova priča nipošto nije jedina među stotinama tisuća Indijaca koji su otišli raditi u zemlje Arapskog poluotoka. Ali kako je i cijena nafte pala, prvi koji su to osjetili na svojim leđima su bili ti strani "robovi" na gradilištima i crpilištima nafte Saudijske Arabije i drugih zemalja. Polako se i u Indiji šire vijesti o užasnom životu u kojem žive njihovi zemljaci tako da je i indijska vlada odlučila pomoći Indijcima koji su "zaglavili" u radničkim logorima. Jer kako su prihodi od nafte pali, prestalo se raditi na mnogim gradilištima. Njihove gazde su često jednostavno "digli ruke" od njih i ostavili ih na cjedilu.

Tako su se mnogi, kao i Naushad, vratili kući. Ismail Badusha se u Keralu vratio prošlog ljeta. On je u zemljama Arapskog poluotoka praktično proveo čitav život: bilo mu je tek 18 godina kada je otišao, prvo u Oman i Abu Dhabi i na kraju u Saudijsku Arabiju. Radio je svašta, na naftnim platformama, u radionicama, da bi mu na koncu povjerili i uredske poslove.

I on je radio za jednu građevinsku tvrtku, a njegov poslodavac, kako je gospodarstvo izgubilo zamah, također je počeo sve više izrabljivati svoje radnike: "Uvjeti za rad su postajali sve gori. Poslodavac mi je počeo smanjivati plaću, ponekad uopće nisam niti dobio ono što sam zaradio", kaže nam danas 59-godišnjak. "Mnoge moje kolege su dobile otkaz, a ja sam morao raditi sve duže: 13, 14 sati na dan, sedam dana u tjednu. Bilo je neizdrživo. Na kraju sam se odlučio vratiti."

I Badusha i Naushad, iako su u tim zemljama živjeli pod veoma teškim uvjetima, redovito su slali gotovo cijeli mukotrpno zarađen novac svojim obiteljima u pokrajini Kerali. Jer trebalo je platiti školu za njihovu djecu, trebalo je novaca za domaćinstvo, za otplaćivanje pozajmica, a trebalo je posuditi i rodbini kad je netko trebao pomoć da pokrene svoj posao.

Cijena nafte utječe na čitavu pokrajinu

Točni podaci se zapravo teško mogu utvrditi, ali sigurno je više od dva i pol milijuna Indijaca samo iz pokrajine Kerale otišlo u svijet da bi nešto zaradili. Većina ih je otišla u zemlje Arapskog poluotoka, a ono što šalju u domovinu je izuzetno važno i za čitavo gospodarstvo te pokrajine. Procjene svjedoče kako nekih 36% dohotka pokrajine ovisi upravo o tom novcu "gastarbajtera".

Niska cijena nafte na svjetskom tržištu na taj način teško pogađa i tu siromašnu indijsku pokrajinu, upozorava Irudaya Rajan. On je stručnjak za migracije u Thiruvananthapruamu i ukazuje da čitava pokrajina uvelike ovisi o tim prihodima radnika u tuđini: "Njihove novčane doznake su najznačajniji faktor rasta u Kerali. Ako one prestanu ili tek ako budu manje nego što su sada, to će izazvati goleme posljedice i za ovdašnje gospodarstvo, čitavo društvo i njihove obitelji."

Naushad i njegova obitelj u svakom slučaju osjećaju te posljedice. Naravno da je sretan što je kod kuće i sa svojima, ali koliko god radio, u Kerali ne može zaraditi dovoljno: treba otplaćivati kredit, a onda mora sakupiti i novac da uda svoju kćerku. "Zabrinut sam za svoju budućnost. Ne znam da li bi mogao progutati ideju da se vratim na Arapski poluotok nakon mog iskustva u Saudijskoj Arabiji. Ali možda ću biti prisiljen to učiniti. Osjećam se zarobljen u mojoj sudbini."