Incidenti u Imotskom: "Mladi su najmanje odgovorni"

Mladi su u cijeloj ovoj priči najmanje odgovorni, s obzirom na to kakvoj su, u prosjeku, obiteljskoj socijalizaciji te obrazovnim, političkim i medijskim procesima izloženi kroz dulje razdoblje – rekao nam je profesor političke psihologije Nebojša Blanuša o najnovijim ispadima s isticanjem ustaškog znakovlja i parola u Imotskom, gdje su se radi koncerta domaće desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Thompsona prošli tjedan okupili deseci tisuća posjetitelja. Uslijedile su javne osude ili podrška na političkoj sceni u Hrvatskoj, te rasprava o nužnim sankcijama; sve ono što se inače zbiva u sličnim prilikama.

No takva situacija predstavlja i svojevrsnu vrtnju ukrug, jer nitko od najrelevantnijih aktera u RH i dalje ne nudi upotrebljivo rješenje za masovno simboličko priklanjanje vrijednostima fašističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata. Štoviše, prije će biti da ta pat-pozicija odgovara establišmentu koji si međusobno prebacuje odgovornost za takve devijacije, ne preuzimajući pritom nikakav rizik, pa mladi faktično ostaju trajno politički zapušteni od sustava. „Uočljiva je među njima sve veća ahistoričnost“, nastavlja Blanuša, „i uvjetovanost neposrednim zadovoljstvima na njihovim priručnim malim ekranima na kojima su izloženi svakojakom smeću, pa tako i ideološkom crnilu."

Normalizacija fašističke NDH i demonizacija antifašista

„Također, zahtjevi za reprodukcijskim znanjem u nastavi povijesti koji se svode na 'bubanje' faktografije bez razumijevanja konteksta, također im stvaraju dojam da je to potpuno besmisleno i nepotrebno znanje“, dodaje u razgovoru za DW ovaj profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. On napominje da se teme Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata vrlo plošno i nekritično obrađuju na nastavi, ili ih se preskače pod izlikom kraja polugodišta. Karika koja dodatno nedostaje su „kvalitetno političko obrazovanje i građanski odgoj koji su sustavno potisnuti voljom političkog establišmenta kojem nije u interesu imati kritično participirajuće građanstvo".

Istraživanje političke pismenosti mladih iz 2021. pokazuje u prosjeku slabo znanje, posebice temeljnih političkih pojmova i ustavnog poretka. Blanuša napominje da im je pritom vrlo nisko povjerenje u ključne institucije i izvore informiranja, dok su etnocentrizam i homofobija izraženiji u Dalmaciji i Slavoniji te u strukovnim trogodišnjim srednjim školama, uz snažniju percepciju da su se ustaše borile za hrvatske nacionalne interese: „U takvim uvjetima mladi su lak plijen za etnički nacionalizam koji im prodaje priču da je vrijeme NDH zapravo bilo zlatno doba nacije, a ne genocidna tiranija."

Prema mišljenju ovog našeg sugovornika, za sve to su odgovorne političke elite, i to od samog nastanka RH, pa stoga nije dobro inzistirati primarno na kažnjavanju izgrednika. Po njemu, od početka smo svjedoci postupne normalizacije NDH i njenih simbola, te demonizacije antifašističke Narodnooslobodilačke borbe. Zasebno mjesto u tom procesu zauzima ambivalentan službeni odnos današnje hrvatske vlasti prema ustaškoj simbolici koja se dijelom navodno legitimirala upotrebom u Domovinskom ratu, posredstvom jedinica HOS-a. „Ta priča o toj tzv. dvostrukoj konotaciji je potpuno šuplja, kao i to da se ZDS u Domovinskom ratu pojavio u drugačijem ideološkom kontekstu", drži Blanuša.

Izopačena logika samoponištavanja

„Da je riječ o istoj rasističkoj ideologiji jasno pokazuju, od svojih početaka, stranački program i izjave čelnika stranke koja je osnovala HOS. Taj kontinuitet 'crnila' je u potpunoj suprotnosti s Ustavom demokratske Hrvatske", tvrdi on, nabrajajući niz primjera iz prakse kroz posljednja desetljeća. Također, on inzistira na tome da je Hrvatskoj potrebno pomicanje ove teme iz sfere političkog nadmetanja, jer su činjenice jasne i pogubne po NDH i njene današnje promotore. Pritom ostaje pitanje kako u to uvjeriti političare koji u ponovljenim trvenjima oko dotične tematike nalaze veoma isplativ dnevnopolitički interes i pouzdano utvrđene pozicije.

„Promoviranje takve jedne zločinačke tvorevine unazađuje demokratsku kulturu ove zemlje i opterećuje nove generacije na način koji onemogućuje da iz povijesti išta nauče, osim da se identificiraju sa zločinom", uvjeren je Blanuša koji ujedno inzistira na tome da se čitav taj predmet mora dosljedno kanalizirati u sferu kaznenog prava. No i još više u sferu obrazovnih politika te konstruktivnog suočavanja s prošlošću umjesto njenog prekrajanja ili mitologizacije. Slučaj u Imotskom po njemu znači pokušaj revitalizacije političke religije etnototalitarizma koja se lažno predstavlja kao domoljublje.

Tu laž, s obzirom na generiranu mržnju prema drugima, kao i implicite negirano vlastito dostojanstvo, Nebojša Blanuša vidi kao središte izopačene logike samoponištavanja involviranih subjekata. S njegovom sklonošću prozivanja za odgovornost najistaknutijih instanci hrvatske vlasti, umjesto isključivo neposrednih počinitelja, slaže se i filozof politike Jaroslav Pecnik. On pak smatra i da je za pothvat pretvaranja fašista iz Drugog svjetskog rata u borce za slobodu Hrvatske, najprije trebalo maksimalno ocrniti onodobne antifašiste, partizane. Obrnuti reciprocitet imao je tako osigurati zamjenu njihovih pozicija na povijesnoj slici Hrvatske u 20. stoljeću.

Odvlačenje pažnje s ekonomskih i socijalnih problema

„Provođena je sistematska relativizacija i rehabilitacija ustaškog pokreta i ideologije, dok su joj konkretni efekti svođeni na izolirane incidente. Analogno, komunisti su proglašeni za apsolutne porobljivače hrvatskog naroda, a tome u prilog idu udžbenici za povijest, naročito srednjih škola. Sve je izokrenuto naglavce da bi se uklopilo u podilaženje jednonacionalnom identitetu i što širem političkom spektru domaće publike. Na koncu, ucijenjenost tim trajno otvorenim sporenjem, uvijek može dobro poslužiti elitama radi odvlačenja pažnje s problema njihove ekonomske i socijalne politike ili kriminala“, rekao je Pecnik za DW.

U tom smislu, indikativno je držanje načelno suprotstavljenih strana u hrvatskoj politici, npr. premijera Vlade RH i predsjednika države. „Andrej Plenković se tako oslanja na konstrukciju 'dvostrukih konotacija' iliti značajki ustaškog pozdrava 'Za dom – spremni', a Zoran Milanović izjavljuje da mu se 'fućka' za to, ili da je i njegov djed bio ustaša“, podsjeća Jaroslav Pecnik.

Što se tiče najnovijeg slučaja iz Imotskog, oba političara su osudila pjevanje ustaških pjesama, pokazivanje ustaškog pozdrava i oznaka. No Plenković je pri tome ostao pri "dvostrukoj konotaciji", dok je Milanovićeva osuda bila znatno oštrija, nakon čega su uslijedile žestoke reakcije samog Thompsona i desničarske scene.

Jaroslav Pecnik nakon svega zaključuje da su ispadi mladih u suštini benigni, ako ih se usporedi s manipulacijama najovlaštenijih protagonista hrvatske politike. No podsjeća i na to da su mnoge, ispočetka benigne pojave u povijesti završavale – tragično.