Ima li spasa za demokraciju od populizma?

Populizam ima mnogo obličja, ali obrazac je zapravo uvijek isti. Bilo da se sluša svjetonazor Donalda Trumpa u SAD-u, Narendre Modija u Indiji ili političara Alternative za Njemačku (AfD) Björna Höckea: uvijek se čuje o navodnim „elitama“ koje su se urotile protiv nas, naroda. Čitav dio društva se svodi na navodne „narodne neprijatelje“ i tu je riječ o borbi „nas“ protiv „njih“, „onih gore“ protiv „nas tu dolje“.

Danas ima i previše problema i izazova koje je teško sagledati i naći pravi odgovor: klimatska kriza, ratovi, sve brža digitalizacija... Populistički pokreti obećavaju jednostavno rješenje: glasajte za nas i sve će biti bolje, sve će biti kako je bilo u starim, sretnim danima. Oni se sami predstavljaju kao snažne, karizmatične ličnosti koje će sve staviti na svoje, pravo mjesto. A ako ih se i zateče kako sami krše zakon – pa makar to bila utaja poreza, prijevara ili kupljena šutnja prostitutke kao što je kod Donalda Trumpa, onda su i sudovi i institucije zakona tek „instrumenti onih gore“, dakle također „neprijatelji naroda“.

Njemački kralj Arthur?

I čelnik AfD-a pokrajine Tirinške, Björn Höcke očijuka s tom ulogom „vođe“ i navodnim spasiteljem Njemačke. “Čežnja Nijemaca za povijesnom ličnošću koji će jednom zacijeliti rane naroda, nadvladati podjele i dovesti stvari u red, je duboko ukorijenjena u našim dušama, u to sam uvjeren", piše Höcke u svojoj knjizi "Nikada dva puta u istu rijeku”. Höcke hvali propagandni film kojeg je producirao režiser iz okružja ekstremne desnice. Film stilizira Höckea kao cara Friedricha Barbarossu, koji je u njemačkoj predaji nešto slično što je kralj Arthur za Engleze: u trenutku najveće nevolje, on će se probuditi u špilji gdje stoljećima spava u njemačkom Kyffhäuserbergu i sa svojim vitezovima će spasiti carstvo.

Iako takvi mitovi u današnje doba jedino još mogu zvučati bizarno, njemački politolog Hans Vorländer smatra neospornim kako je uspon populističkih stranaka postao ozbiljan izazov za demokratske države: "Ono što vidimo jest da populisti stavljaju u pitanje i središnje vrijednosti našeg društva kao što je jednakost među ljudima, ljudsko dostojanstvo ili pravo na život bez diskriminacije.“

Vorländer već niz godina istražuje fenomen populizma: "Bit će nužno da i mi shvatimo kako populističke stranke ekstremne desnice neće samo tako nestati. To je u Njemačkoj još teže nego drugdje jer smo mi već vidjeli kako takve snage mogu uništiti demokraciju.“

I od Miloševića smo čuli „institucionalno ili vaninstitucionalno"...

Diljem svijeta stručnjaci i političari upozoravaju na ranjivost našeg, otvorenog društava protiv takvih zadrtih „spasitelja“. Provala fanatičnih Trumpovih pristaša na Kapitol u Washingtonu 6. siječnja 2021. je pokazao da tu itekako ima opravdanja za ta upozorenja.

I u Njemačkoj je AfD u pokrajini Tirinškoj za početak barem pokušao udar na demokratsku proceduru. U rujnu je u toj pokrajini AfD, po prvi puta negdje u Njemačkoj postala najsnažnija politička snaga u pokrajinskom parlamentu. Njegove pristaše su slavili Björna Höckea, a već na prvom zasjedanju pokrajinskog parlamenta su pokazali svoje nakane: AfD niti tamo nema većinu, ali kao najveća frakcija je stekla pravo postaviti privremenog predsjednika pokrajinske skupštine. No već na toj sjednici je taj političar AfD-a potpuno ignorirao zahtjeve drugih stranaka, uskraćivao im je riječ i tek žurnom sudskom odlukom je ta rabota prekinuta.

No što učiniti? Usprkos svim upozorenjima politologa i povjesničara i medijskih napisa o neistinama, manipulacijama i opskurnim teorijama zavjere koje se čuju od populista, ostaje tek odgovor kako svi ti mediji „lažu“ i kako su „sluge“ elite, dakle „narodnih neprijatelja" kojima se ne može vjerovati. Ništa se tu ne mijenja, nego se naizgled nezaustavljivo širi njihov utjecaj.

Novac pomaže

Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela utvrdio je zanimljivu pravilnost i pravi lijek: novac. Institut se pozabavio pitanjem, koliko investicije i potpore u strukturno slabe regije Europe utječe na politički uspjeh populističkih stranaka. Rezultat istraživanja objavljenog ovog travnja je posve jasan: svugdje gdje postoji ozbiljnija potpora, podrška ekstremno desnim populističkim strankama pada i za 15, 20 postotaka. Računica do koje su došli ekonomski stručnjaci je jasna: „100 eura potpore po glavi stanovnika nerazvijenim područjima u prosjeku spušta uspjeh populista za 0,5%“.

Jer to nije samo novac, nego i pitanje podjele na „nas tu dole“ i „onih tamo gore“ koji su spremni pomoći. No osim potpore, Hans Vorländer s Tehničkog sveučilišta u Dresdenu ističe i potrebu političkog obrazovanja. Ništa neće postati bolje ako se samo sjedi kod kuće i psuje „elitu“ preko socijalnih mreža: na mladima je da se uključe u političke procese i nešto učine i za sebe i za svoje društvo.

Okoštale političke strukture

Vorländer priznaje kako je etabliranim strankama sve teže privući one koji po prvi puta izlaze na birališta: kroz desetljeća postojanja se čini kako su njihove strukture već odavno formirane i kako se ništa više ne može promijeniti. Gotovo je apsurdno da i te stranke – bilo da je riječ o kršćanskim demokratima, socijaldemokratima, Liberalima i čak Zelenima također imaju golem problem što je ostao samo „stari kadar“ i zapravo žude za „svježim vjetrom" u njihovim redovima.

No rezultat je opasan: demokratske stranke tako gube integrativnu snagu. „Moramo vidjeti kako parlamentarna demokracija gubi na strukturi i na snazi. Stranačka demokracija se pretvara u demokraciju pokreta koja je puno nestabilnija", konstatira Vorländer. Nekad se glasovalo za istu političku stranku čitavog života, ali ta vremena političke vjernosti su odavno prošla. Politološki stručnjaci vjerju kako bi pomoglo građane uključiti u političke odluke ne samo kad izlaze na birališta. Sociolog Steffen Mau na primjer predlaže osnivanje takozvanih građanskih vijeća: građani različitih uvjerenja se trebaju sastati, suočiti se sa političkim pitanjima i pronaći rješenje. A tako će se i izgladiti ekstremne pozicije.

A zabrana?

U Njemačkoj se već raspravlja i o posljednjem sredstvu kad je demokracija ugrožena: zabrana populističke stranke kao što je AfD. Već godinama sudovi, službe sigurnosti i civilne organizacije sakupljaju dokaze o opasnostima pojedinih članova, a onda i same te stranke. Ali pravo na organizaciju političke stranke u Njemačkoj je utemeljena u Ustavu, tako da je i zabrana izuzetno zahtjevna: treba postojati jasni dokazi kako ta stranka teži rušenju ustavnog poretka ove zemlje, a zahtjev može podnijeti samo njemačka vlada, kao i gornji ili donji dom njemačkog parlamenta.

O tome onda odlučuje Ustavni sud i makar je bilo više zahtjeva, samo dvije političke stranke u poslijeratnoj povijesti (zapadne) Njemačke su na koncu doista i bile zabranjene. Prvo je to bilo 1952. kad je zabranjena stranka Sozialistische Reichspartei (Socijalistička stranka Reicha, SRP) koja nije niti krila kako je nasljednica Hitlerove Nacionalsocijalističke stranke (NSPD), a onda još i 1956. kad je zabranjena Komunistička partija Njemačke koja je težila „proleterskoj revoluciji“, svrgavanju „terora buržoazije“ i državom uređenju kakvo je i u Staljinovom SSSR-u.

Čak i NPD - Nationaldemokratische Partei Deutschlands koja već i nazivom opasno nalikuje nacističkoj stranci, zapravo nikad nije zabranjena: njoj je tek odlukom Suda uskraćeno pravo na državnu potporu političkim strankama, što ju je gurnulo na još manju marginu njemačkog društva. Treba li posegnuti za mjerom zabrane i protiv populista kao što je AfD? Politolog Vorländer misli da bi ipak trebalo: „Demokratske stranke moraju jasno pokazati kako su spremne postaviti granice. I ne treba ih biti strah da to razjasni i Ustavni sud."