Ima li budućnost proizvodnja šećera u Hrvatskoj?

Marijan Puškarić iz Gradine cijeli svoj radni vijek proveo je u jednoj firmi - Viro, tvornici šećera d.d. Virovitica. Nakon 33 godine otišao je iz šećerane zajedno sa 119 kolega jer se u virovitičkim pogonima više neće proizvoditi slatki kristali iz šećerne repe. Tvrtka Hrvatska industrija šećera, nastala u prosincu prošle godine spajanjem triju hrvatskih šećerana, odlučila je zatvoriti najmlađu i najmoderniju jer nema dovoljno sirovina. Šećer iz repe od ove godine proizvodit će se samo u Županji i Osijeku.

„Bilo je to moje prvo zaposlenje, planirao sam do mirovine. Prvih deset godina radio sam u radionici na održavanju pumpi, onda sedam godina u Sirovinskom sektoru na održavanju poljoprivredne mehanizacije. Kada je 2000. godine , poslije prve racionalizacije i prvog vala otkaza mehanizacija rasprodana, premjestili su me u proizvodnju,  na rezanju repe“, kaže za DW Puškarić. 

Kao sindikalni povjerenik bio je zaštićen, mogao je ostati i dalje raditi, ali nakon neuspjelih pregovora solidarizirao se s ostalim radnicima i potpisao sporazum o prestanku radnog odnosa. Do prijevremene mirovine nedostaju mu dvije, a do starosne četiri godine. Sada je na Zavodu za zapošljavanje, pokušat će naći neki posao. „Pogodi te to. Tu sam proveo sve svoje najbolje dane. Dogodilo se sve iznenada i neočekivano. Četrdeset godina šećerana je bila virovitički brend , hranila je brojne obitelji, bili smo ponosni na tvornicu i sada, umjesto da slavimo jubilej mi tugujemo“, sjetno priča Marijan.

Masovno zatvaranje

Gledajući globalno, gašenjem proizvodnje u Virovitici ništa se neobično nije dogodilo. Reformom je u posljednjih 15 godina u Europskoj uniji zatvoreno 89 šećerana, a u procesu restrukturiranja europske industrije u starim zemljama članicama, od 1991. do 2006., prestalo je raditi 123 tvornice šećera.

Od kada su u Europskoj uniji 2017. godine ukinite kvote za šećer došlo je do hiperprodukcije i pada cijene na tržištu što je proizvodnju šećera u brojnim tvornicama učinilo nerentabilnom. „Sustav proizvodnih kvota bio je na snazi točno 50 godina. Ukidanjem je došlo do nezabilježenog godišnjeg porasta proizvodnje, posebno od stane nekoliko najvećih kompanija u EU-u kojima je jedan od, doduše nikada javno iskazanih ciljeva, bio uništiti male proizvođače. Dodatna nepovoljna okolnost je rekordna proizvodnja u Indiji, Tajlandu i Australiji što je dovelo do globalnog viška. U kombinaciji ova dva čimbenika dolazi do strmoglavog pada cijena na EU-tržištu. Već u prosincu 2017. prosječna cijena bila je samo 400 eura/t što je u tom trenutku bila najniža mjesečna cijena u povijesti praćenja od sredine 2006. Pad se nastavio sve do siječnja 2019. nakon čega dolazi do blagog i vrlo postupnog oporavka. Međutim, i zadnja registrirana prosječna cijena od ožujka ove godine  od 375 eura/t, još uvijek je ispod praga održivosti većine europskih šećerana“, objašnjava za DW jedan od najboljih hrvatskih poznavatelja stanja na tržištu šećera i savjetnik Uprave Hrvatske industrije šećera mr. sc. Miroslav Božić.

Lančano, padala je i cijena šećerne repe zbog čega je sve više poljoprivrednika  odustajalo od uzgoja. Ivan Helt iz Slatine ove je godine zasijao šećernu repu, ali sljedeće sezone najvjerojatnije neće. On je doajen uzgoja ove kulture. Proizvodi je od 1985. godine kad se kao mladi, tek završeni student agronomije, zaposlio kao poslovođa u nekada moćnom Industrijsko-poljoprivrednom kombinatu Osijek.  Kasnije je radio u Ratarstvu Slatina, a od 1996. kad se tvrtka raspala počeo ju je uzgajati na vlastitih sedam hektara. „Cijeli život sam radio repu i baš sam joj se radovao jer ona je kraljica kultura. Ali, sada je cijena srozana i postalo je neisplativo. Ne bih išao ove godine na repu, ali radio sam sideraciju, zelenu gnojidbu. Htio sam vidjeti hoće li imati kakvog poboljšanja“, kaže Ivan za DW.

Veliki pritisak na svjetskom tržištu

Politikom EU-a proizvodno vezanih plaćanja i dodatno uvedene državne pomoći, Ministarstvo poljoprivrede je proizvođačima repe osiguralo razinu zaštite dohotka kakvu imaju još samo proizvođači u Rumunjskoj, te donekle u Slovačkoj, Španjolskoj i Mađarskoj.  Unatoč tome, ove godine  zasijano je najmanje površina u zadnjem desetljeću, tek nešto više od 10,4 tisuće hektara. 

„Izgleda paradoksalno, ali izrazito visoka razina osnovnih plaćanja u Hrvatskoj, po čemu prednjačimo u cijeloj Europskoj uniji, zapravo destimulirajuće djeluje na interes zadržavanja ili ulaska u proizvodnju zahtjevnih kultura kao što je šećerna repa“, naglašava Božić.

Državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Tugomir Majdak vjeruje da u budućnosti ipak ima prostora za proizvodnju repe. „Očekujemo da će proizvođači opstati i da se neće diversificirati u neke druge proizvodnje. Nadamo se da  će dvije preostale šećerane moći kvalitetno poduprijeti  proizvođače i s ovog područja. U suradnji s Hrvatskom industrijom šećera i poljoprivrednicima definirat ćemo kako se uspješno oduprijeti izazovima koje ova proizvodnja ima na razini Europske unije i svijeta. Izlaz je u nišama proizvodnje bio-šećera koji ima uzlazni trend. Cilj nam je zadržati, pa i povećati površine“, kaže Majdak za DW.

Božić smatra da sektor šećera u Hrvatskoj ima šansu opstati i nakon zadnje velike krize ako se opći okvir politike potpore bude mijenjao u smjeru veće dodane vrijednosti kako se najavljuje. „Međutim, još je važnije da sektor ustraje na daljnjem smanjivanju razlike u pogledu prosječnih prinosa i sadržaja šećera u repi u odnosu na najbolje europske proizvođače. Imamo sjajne pojedinačne primjere, ali je nužno da današnji iznadprosječni rezultati sutra postanu standard sve veće skupine. Jedino takva proizvodnja može biti jamac očuvanja naše industrije šećera“, tvrdi Božić.