Iluzija o jednostavnom izlasku iz krize

Gospodarski rast je nova čarobna formula u Europi. Gospodarski rast je bio i istaknuta tema izvanrednog summita EU-a. Inicijatori prodaju ideju rasta kao nešto potpuno novo, kao čudotvorno sredstvo protiv krize. I tu ideju stavljaju u kobnu opreku prema politici konsolidacije proračuna. Razumljivo je da štednja i reforme u Ateni, Lisabonu ili Madridu ne izazivaju oduševljenje nego val prosvjeda. Ali, izuzevši Grčku svi su prihvatili taj teški put izlaska iz krize. No s izborom novog francuskoga predsjednika Hollandea vjetar se okrenuo. Sad su ohrabreni svi oni kojima taj smjer nikad nije odgovarao. Oni tvrde da štednja očito ništa nije koristila, da je naprotiv države survala u još dublju krizu – a izlaz iz nje bi sada trebao biti rast.

Nitko nema ništa protiv gospodarskoga rasta, ni savezna kancelarka. Ali, političari pod tim podrazumijevaju različite stvari. Bitna je razlika nastaje li gospodarski rast iz reformi, koje jednu zemlju čine konkurentnijom ili se porezni novac troši na konzum, što još povećava zaduženja a pri tom ni malo ne osnažuje nacionalno gospodarstvo. Tko ovo drugo ima na umu ne želi to otvoreno reći. Ali, neki prijedlozi se svode upravo na to.

Jedni bi trošili, drugi plaćali

Tako je i s idejom zajedničkih obveznica ili euro-obveznica. Jedinstvene kamate za zajedničke državne obveznice nesolidnim državama jedanko su toliko privlačne koliko ih se stabilne države plaše: zašto bi se Španjolska ili Italija dalje naprezala ako ih se ne disciplinira visokim kamatama? Račun bi plaćale solidne zemlje, primjerice Njemačka. U tim zemljama bi porasle kamate. Nijemci su kroz bolne reforme i relativno nizak rast plaća svoju zemlju učinili konkurentnijom. Oni sad nakon više godina ubiru plodove. Oni su većinom spremni pomoći slabijim zemljama s juga – ali samo tako dugo dok znaju da primatelji pomoći provode reforme. Koji političar bi sad mogao Nijemcima reći da oni bez ikakve protuusluge jamče za druge koji bi kao i do sada mogli živjeti iznad svojih mogućnosti?

Ovaj izvanredni summit nije donio nikakve odluke. On je bio samo predigra za odlučujući summit koji se održava u lipnju. On je jasno pokazao raspoloženje i pomicanje snaga. Kancelarki Merkel je sve teže braniti svoju liniju dosljedne konsolidacije i discipline proračuna. Unatoč tomu, ona bi to trebala nastaviti, iako gubi francusku podršku. To je težak put, ali jedini koji obećava uspjeh.