"Idem radije na Hitnu"

Yilmaz Kahriman je na poslu odjednom osjetio bol u prsima, boljelo ga je i u vratu. Kad su mu se i prsti počeli grčiti da više nije mogao držati niti olovku, znao je da mu treba liječnička pomoć.

U Njemačkoj je u takvom slučaju obaveza javiti se kućnom liječniku. U pravilu to znači dogovoriti termin istog tjedna, možda tek slijedećeg. Pacijent se može odmah obratiti i specijalistu, ali to onda često znači dobiti termin tek za mjesec, možda i dva.

Tako se četrdesetogodišnji Kahriman odlučio radije otići u postaju Hitne pomoći - ali niti to nije uvijek najbolje rješenje: "Kad sam im rekao za bolove, pretpostavili su da je to mali srčani udar. Ili ne znam što su mislili. Zato sam tamo dobio prve lijekove."

Lijek je bio sredstvo za razrjeđivanje krvi - i ništa mu nije pomogao. Mladi liječnik koji ga je prihvatio je pozvao dvojicu kolega i Kahriman je uvijek iznova morao sve pričati od početka što mu je i kako se osjeća. U međuvremenu jedva da je osjećao svoje ruke jer je protjecalo dragocjeno vrijeme. Na koncu su ga poslali - u drugu bolnicu.

"Tamo su liječnici bili nešto stručniji i odmah su me poslali na magnetnu rezonanciju. Tamo su vidjeli da to nije srčani udar nego spinalna stenoza (sužavanje kanala leđne moždine - op. pr.). Ali ni oni nisu smatrali da je potrebna operacija."

Sve se to dogodilo prije tri godine i posljedica ovog susreta Yilmaza Kahrimana s njemačkim zdravstvenim sustavom je upravo katastrofalna. U vremenu koje je izgubljeno prilikom njegovog prihvata je došlo do nepovratnih oštećenja živčanog sustava: u međuvremenu može jedva pomicati udove, a hodati samo uz pomoć drugih. Više nikad neće moći raditi i u međuvremenu je podigao tužbu protiv njemačkih liječnika.

Kratak put do Hitne

Zapravo su tu dva, podjednako velika problema: prvi jest što u Njemačkoj uopće ne postoje liječnici specijalizirani u hitnoj medicini. Naravno, tamo često ima iskusnih liječnika koji će odmah uočiti pravi problem, ali uglavnom "na dežurstvu" sjede mladi liječnici na praksi. Ako žele postati kirurzi, onda još možda ima razloga da tamo provedu svojih pola godine, ali inače su jedva motivirani. "Tako neki asistenti dežurstvo u hitnoj smatraju kao dužnost po kazni jer im neće pomoći u njihovoj specijalizaciji gdje bi im bilo 'pametnije' to vrijeme provesti negdje gdje će imati više koristi", konstatira i doktor Michael Wünning, voditelj odjela središnjeg hitnog prijema Marijanske bolnice u Hamburgu.

Potreba za specijalistima hitne medicine je utoliko veća što i sve više građana radije odlazi "na Hitnu" nego čeka na termin u nekoj liječničkoj ordinaciji. Tamo već dolazi 20 milijuna pacijenata godišnje - to znači svaki četvrti građanin Njemačke jednom na godinu ode u postaju Hitne pomoći. Samo u hamburškoj Sveučilišnoj bolnici je 2015. došlo 73.000 ljudi, 2.000 više nego u godini prije toga. U Hamburgu su zato apelirali na građane da ne dolaze na Hitnu - ako stvar doista nije hitna.

"Pomozite, umirem! Pročitao sam na Googleu!"

Stephan Hofmeister, potpredsjednik Udruge liječničkih ordinacija Hamburga misli kako su današnji ljudi previše opsjednuti svojim tijelom. S druge strane im nedostaje iskustvo s malim boljkama kakve su mogli čuti od svojih baka i koje su im mogle reći: "nije ti to ništa". S druge strane, mnogo je lakše informirati se o medicinskim pitanjima - i nerijetko se na internetu lako nađu najstrašnije dijagnoze već i za banalne simptome.

Taj problem "doktora Googlea" odlično poznaje i doktor Wünning. Upravo ima jednog pacijenta kojeg već duže vremena boli trbuh i ponekad mora povraćati. U posljednje vrijeme u onome što povrati vidi i malene krvave niti - i sad je tu "na Hitnoj" u hamburškoj Marijanskoj bolnici.

Za razliku od toga pacijenta, doktor još nije uvjeren da je to bilo što ozbiljno: "Čim u tražilicu upišete riječ 'krv', naći ćete sigurno barem jednu stranicu koja će vam po vašim simptomima najaviti najstrašniji kraj u skoro doba. Zato takvim pacijentima nije lako objasniti da potraže liječničku ordinaciju gdje će na gastroskopiju čekati mjesec, mjesec i pol. Medicinski nema razloga za veću žurbu, ali pacijent će to provesti u strahu i užasnim mislima."

Utjecajni lobi privatnih ordinacija

To je pak drugi golemi problem u njemačkom zdravstvenom sustavu: rivalstvo između bolnica i liječničkih ordinacija. Kako bi potakli razvoj sustava privatne liječničke skrbi, stručnim odjelima bolnica je čak i zabranjeno prihvaćati pacijente bez uputnice barem kućnog liječnika, bolje neke specijalističke ordinacije. A to znači da će proći mjeseci prije nego što bolesnik - ili "bolesnik" doista dobije pregled koji barem misli da mu je potreban.

Ta mjera je zamišljena da liječničkim ordinacijama zajamči sigurni izvor prihoda, ali je problem da su i mnoge liječničke ordinacije već odavno prepune i previše zaposlene. Nisu niti motivirane raditi izvan redovitog radnog vremena, a u provinciji gdje ionako nema mnogo specijalista je još kud i kamo teže bolesniku negdje dobiti termin kod liječnika.

Ipak, liječnički lobi i utjecajne pokrajinske Udruge liječničkih ordinacija (Kassenärztliche Vereinigung) koje zapravo i raspoređuju novac osiguravatelja liječnicima i bolnicama, ustraju da svaki pacijent prvo ode u privatnu ordinaciju - i tek onda možda bude upućen u bolnicu. U međuvremenu tek oko tridesetak posto bolesnika u bolnicama u Njemačkoj je tamo došlo s uputnicom - svi ostali su došli kolima hitne pomoći gdje doista nije bilo nikakve dvojbe o žurnosti postupka.

Naravno, tu je riječ i o pristojbama za pregled koje plaća zdravstveni osiguravatelj - i zapravo niti osiguravatelji nemaju ništa protiv takvog postupka: pregled u ordinaciji moraju manje plaćati nego odlazak u bolnicu ili u "Hitnu". Zato je na primjer Udruga liječničkih ordinacija Berlina od ove veljače svim bolnicama poslala dopis gdje se traži detaljno pismeno objašnjenje zašto su nekog pacijenta primili na (ambulantni) pregled ako je on bio u uredovnom vremenu. Inače - neće im biti plaćen tretman pacijenta.

Tko pita pacijente...

Što o tome misle pacijenti, ne treba mnogo riječi. U bolnicama pak upozoravaju Liječničku udrugu kako su oni ne samo moralno, nego i materijalno obvezni za baš svakoga tko prijeđe prag neke bolnice: ako on umre za dan ili dva - makar došao tamo živ i naizgled zdrav, odgovorna je bolnica. Ali svakako bi bolnicama pomoglo da u odjelima "Hitne" imaju i više liječnika koji će znati točno procijeniti, pripada li neki pacijent doista tamo, jer niti ovakvi "izleti u bolnicu" nikamo ne vode i samo dodatno opterećuju tamošnje kapacitete.

Stephan Hofmeister iz Liječničke udruge Hamburg se ljuti: "Odakle ljudima dolazi ta ideja da ako ode u bolnicu u deset sati navečer, da će tamo naći stručnog liječnika koji će ga primiti? Tamo će naći umornog, u pravilu mladog liječnika koji dežura već satima. I da će on stručno obraditi njegov problem? Ako je to doista nešto ozbiljno, onda se o tome mora u miru razgovarati, istražiti, provjeriti. Za sve to hitna služba bolnice nema vremena. A ako to nije bio hitni slučaj, zašto je netko uopće otišao tamo?"