I bake i djedovi su važni, o tatama da i ne govorimo

Jedna od obespravljenih baka koja ne može vidjeti svojega dvogodišnjeg unuka je i Vlasta Kutičić iz Đurđevca. Problemi su počeli, kaže, u kolovozu prošle godine od kada njena bivša snaha ne dopušta druženja bake i djeda s unukom. Nesretna baka objašnjava da je bivša supruga njenog sina izmislila cijeli niz razloga za takvo ponašanje, uključujući da u njenom domu nema adekvatnih uvjeta za druženje s djetetom. Kako bi dokazala da to nije istina, baka je u svoju komfornu kuću s ograđenim dvorištem pozvala i nadležni Centar za socijalnu skrb koji je ocijenio da se radi o zadovoljavajućim stambenim uvjetima. Usprkos svemu, ona i njen suprug Dubravko još uvijek čekaju da ih posjeti unuk. Oboje su, kaže, visokoobrazovane osobe, a njihov razvedeni sin je liječnik.

Službe nemaju razumijevanja za obitelj

On, prema privremenoj sudskoj mjeri, ima pravo viđati sina u Osijeku i to dva puta tjedno po dva sata. Kako puno radi na terenu diljem Hrvatske, očinstvo bi mu bilo znatno olakšano kada bi dijete moglo doći k njemu i njegovim roditeljima. „Razočarana sam. Smatram da bi službe trebale imati više sluha za cijelu obitelj“, kaže baka Vlasta za Deutsche Welle napominjući kako vrijeme prolazi, a ona i njen suprug ne poznaju dijete, a dijete ne poznaje ni njih. Tužno priznaje da je od proljeća sa svojim unukom uspjela provesti tek sat vremena i to u osječkom Centru za socijalnu skrb.

Prije donošenja privremene mjere Centar za socijalnu skrb je odbio zahtjev oca da dijete provede kod njega nekoliko dana, neslužbeno objašnjavajući kako otac na taj način želi oteti majci dijete.„No i otac ima prava. I on može zaključiti da je majka njemu otela dijete“, priča Kutičić koja s bivšom snahom nema nikakvog kontakta.

Želja za osvetom veća od brige za dijete

Klinička psihologinja Bojana Smokvina Jokić iz Rijeke u razgovoru za DW ističe kako je za dijete važno razvijati odnose s ljudima različitih životnih dobi. Baka i djed su emocionalno i odgojno idealni za tu ulogu kroz koju dijete treba naučiti poštovati starije, proširiti perspektivu i smanjiti predrasude. No djeca su često, ne svojom krivnjom, zakinuta u tom segmentu.

„U svojoj praksi sam se često susretala s klijentima koji su svoje ogorčenje, ljutnju i emocionalnu bol zbog procesa razvoda usmjeravali na krivi način, a dijete su koristili kao sredstvo nanošenja boli bivšem partneru“, kaže psihologinja. Prema njenom iskustvu, neki su roditelji potpuno nesvjesni psihološke štete koju rade djetetu i od koje se ono ne može obraniti. Kada su u cijeloj priči, uz roditelje, djedovi i bake te samo dijete, rađaju se brojne negativne emocije sa svih strana što nikako nije dobro okruženje za razvoj djeteta. Tada je, kaže, nužna terapija u kojoj roditeljima treba pomoći razriješiti svoj egoizam u čijoj je podlozi „želja za osvetom zbog osjećaja gubitka i osjećaja neuspjeha zbog propalog odnosa.“

Hrvatska nazaduje zadnja dva desetljeća

Navedeno potvrđuje i predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo Oliver Čanić. Udruzi se za pomoć, pored očeva i majki, javljaju bake i djedovi te druga rodbina koja je pogođena neviđanjem djeteta. „Zakon bakama i djedovima omogućava pokrenuti postupak kojim se djetetu omogućava susrete s njima, ali iz primjera Vlaste Kutičić je jasno da dijete ne može ostvariti pravo na oca, a kamoli pravo na baku“, objašnjava Čanić koji misli da se hitno treba donijeti protokol kojim bi se zaštitilo dijete tijekom i nakon brakorazvodne parnice. Nakon toga bi, kaže, trebalo usvojiti standarde, koji postoje u naprednijim zemljama.

Čanić upozorava da je sredinom 80-ih u Hrvatskoj daleko više djece povjeravano očevima, dok se danas djeca dosuđuju majkama u 90 posto slučajeva. U onih preostalih 10 posto se određuje djetetu život u institucijama, s bakama i djedovima pa i očevima. U usporedbi, Švedska je tek 2000. godine dosegnula statistike Hrvatske iz 80-ih godina, da bi već danas u 40 posto slučajeva djecu povjeravala očevima.

Dvostruka mjerila

Zahvaljujući rodnim stereotipima, djeca se povjeravaju majkama za zajednički život, gotovo automatizmom. „Bračni partneri koji se razvode dolaze u Centar za socijalnu skrb koji je dužan nakon procjene roditeljskih sposobnosti dati svoje mišljenje. Otac je bio zaposlen, a majka bez posla. Centar je zaključio da majka ima više vremena za bavljenje s djetetom te je zbog toga dijete povjerio njoj“, navodi jedan od primjera iz prakse Čanić. Istovremeno je u isti taj Centar došao novi bračni par gdje je otac nezaposlen, a majka zaposlena. „Centar je zaključio da je, obzirom na nezaposlenost, nesposoban za brigu o obitelji te da dijete treba povjeriti majci.“

Nevjerojatno je da institucije proglašavaju stabilnijim roditelja koji dijete pretvori u sredstvo osvete i uskraćuje mu legitimna prava; pravo na susrete i druženje s drugim roditeljem i izdržavanje, kaže predsjednik Udruge. Dijete tako postaje žrtva nasilja, ali i sredstvo nasilja nad drugim roditeljem.

Hrvatska ne poštuje konvencije

Možda su najgori slučajevi kada je dijete u tolikoj mjeri izmanipulirano da odbija susret s drugim roditeljem. Za to, misli naš sugovornik, postoje samo 2 razloga; zlostavljanje od strane roditelja kojega dijete ne želi vidjeti ili ako roditelj s kojim dijete živi neviđanje drugog roditelja postavlja kao uvjet svoje ljubavi. Na taj način, roditelji svoje potrebe i osjećaje stavljaju ispred djetetovih.

Uz sve to, Hrvatska i dalje ne primjenjuje pravila koja je prihvatila. Početkom 2010. godine Sabor RH je potvrdio Europsku konvenciju o ostvarivanju dječjih prava koja djetetu daje određena procesna prava. To znači da ima pravo, adekvatno svojoj dobi, iskazati s kojim roditeljem želi živjeti te da na primjeren način bude informirano o samom postupku. Dvije godine kasnije, kaže Čanić, ni u centrima za socijalnu skrb, ni na obiteljskim odjelima sudova ta se konvencija ne primjenjuje. Zaključuje, djeca se i dalje gleda kao objekt odnosa roditelja, a ne netko čija se prava trebaju uvažavati.