Humorom protiv političkih frustracija

Korupcijski skandali, masovne demonstracije, zabrana Twittera i You Tubea… Dok se na turskoj političkoj sceni jedan za drugim nižu skandali i afere, narod i umjetnici na sve to reagiraju s puno duha. Kroz grafite, stripove i glazbu, mnogi su Turci, inspirirani političkom krizom, doživjeli vrhunac svoje kreativnosti. Nisu samo profesionalni umjetnici oni koji doživljavaju stvaralački vrhunac, već se u to kolektino izražavanje nezadovoljstva uključio i takozvani, obični, mali čovjek. Mnogi građani svoje stavove i nezadovoljstvo publiciraju na zidovima zgrada u obliku streetarta ili pak na svojim kompjutorima kreiraju satirične stripove koji kasnije, putem interneta, dolaze do šire publike.

Tako je već godinu dana umjetnost ispusni ventil za rastuću frustraciju stanovnika ove zemlje, koja je uglavnom izazvana nemogućnošću da se u medijima koje kontrolira vlada iznesu suprotni stavovi. Od izbijanja prosvjeda u Gazi parku se ova vrsta umjetnosti raširila i postala značajan alternativni vid izražavanja nezadovoljstva. Tako je umjetnik Erdem Gürdüz mnogima postao inspiracija. Inače on je poznat kao prosvjednik koji je svoje nezadoljstvo izražavao samo mirno stojeći. I stepenice u duginim bojama, kao simbol mira i tolerancije, postale su jedan od prepoznatljivih znakova artističkih izraza prosvjednika.

I glazbena scena je puna pjesama u kojima se kritizira vlada. Samo u Istanbulu u alternativnim noćnim klubovima, kakav je i klub „Aral“ u popularnoj četvrti za izlaske Beyoglu, minimalno se jednom u tijeku večeri može čuti pjesma koja je himna demonstranata iz Gazi parka. Njen naslov je „sik bakalim“, što bi u prijevodu glasilo „posprejaj“. Ona govori o suzavcu i pendrecima. Kada ona zasvira, svi gosti pjevaju u jedan glas, smijući se, skačući i plešući.

Erdogan je omiljeni motiv

Najčešći motiv radova prosvjednika svakako je aktualni premijer Erdogan. Odmah po zabrani Twittera pojavili su se humoristički crteži u kojima je ismijavan njegov autoritativni stil vladanja zemljom. Tada se Erdogan pojavljivao na naslovnicama turskih novina kako gricka plavu twitterovu pticu ili kao vozač auto prikolice koja je simbol demokracije i kako se udaljava od brojnih twitter ptičica. Najviše je rasprostranjena karikatura na kojoj plave ptice obavljaju nuždu i to na Erdoganovu glavu.

Na tim radovima, koji se nalaze na zidovima brojnih turskih gradova, mogu se vidjeti i brojni savjeti i saznanja u formi DNS kodova, uz čiju pomoć se mogu izbjeći aktualne zabrane korištenja Twittera i You Tubea. Na najnovijim grafitima može se vidjeti i izrugivanje umjetnika rezultatima lokalnih izbora. Na naslovnici časopisa „Penguen“, posvećenog stripu, prikazan je glasač pored glasačke kutije. Umjesto glasačkog listića, on u kutiju ubacuje novac. „U sjeni korupcije i podmićivanja izlazimo na izbore“, pisalo je u tekstu uz crtež.

Tradicija satire u Turskoj

„Turska od svog osnutka ima problem s demokracijom. Stoga i postoji satira u pisanom, slikovnom i verbalnom obliku. Ona je imala svoje mjesto i u vrijeme Osmanskog carstva, kada su satiričari ismijavali sultane“, kaže Hakan Bilinger u razgovoru za DW. On je 2010. osnovao satirični časopis „Zaytung“, baš u u vrijeme kada je vlada postajala autoritarnija i vršila sve veći pritisak na novinare i medije.

„Mi smo bili neovisni magazin i nismo imali problema s vladom. Način na koji vlada kontrolira medije proizlazi prije svega iz njezinih poslovnih veza. Pošto mi takvo što nemamo, nismo ni izloženi pritisku“, objašnjava Berlinger. Ovaj časopis je poznat u vladajućim krugovima, kaže on i dodaje: „Članovi vlade prate naš rad putem Facebooka i Twittera. Ponekad oni na tim socijalnim mrežama preporučuju naše članke jer ih smatraju smiješnima“, ističe Bilginer. Zbog toga su i članovi autorskog i uredničkog tima „Zaytunga“ oprezni, jer ne žele imati problema sa zakonom. „Mi ne vrijeđamo direktno vladu. Međutim, uvijek nalazimo način reći ono što mislimo. Osim toga, ovdje se radi o humoru i on nam omogućava taj dodatni bonus“, pojašnjava on uredničku politiku lista.

Umjetnost kao način slobodnog izraza

Za razliku od Bilginera, Tuncay Akgün ima negativna iskustva s turskom vladom. On je još prije 28 godina utemeljio strip-časopis „Leman“. On je do danas sa 30.000 izdanja najprodavaniji časopis te vrste u Turskoj. „Mi smo veoma radikalan list. Redovito su naši autori bili zatvarani. I ja sam bio u zatvoru“, kaže Akgün. Trenutno je u tijeku još jedan sudski proces protiv „Lemana“. „Vlada nas je tužila Europskom sudu za ljudska prava i vjerojatno ćemo dobiti visoku novčanu kaznu. Radi se o vrijeđanju premijera. Stavili smo ga na naslovnu stranu s pokazanim srednjim prstom“, objašnjava ovaj strip autor, koji ne vjeruje turskom pravosuđu.

Usprkos tome, kaže on, ne postoji razlog za samocenzuru. „Mi to isključujemo, jer smo veoma radikalni. Crtat ćemo ono za što budemo imali volje i za što budemo mislili da treba biti objavljeno“, naglašava Akgün. Ovaj umjetnik je ponosan na svoje zemljake. „Svi ti crteži i grafiti u državi su veličanstveni i svakim danom postaju bolji. Umjetnost je jednostavno odlično rješenje za sve one koji u ovoj situaciji žele nešto reći“, zaključuje on.