Hrvatski novinari na meti zlonamjernih čitatelja

Kada biste mišljenje o hrvatskim novinarima formirali isključivo temeljem čitateljskih komentara ispod članaka na internetskim portalima, pomislili biste da se radi mahom o nepismenim ljudima sumnjivih namjera i još sumnjivije prošlosti. Naime, vulgarnost, uvrede, klevete pa i govor mržnje, sasvim su uobičajen način komunikacije čitatelja portala, kako s novinarima tako i međusobno. Pri tome nije ništa neobično da navodnu nepismenost novinarima zamjeraju upravo čitatelji koji na primjer tek nasumice biraju dijakritičke znakove, a gotovo će svaka rasprava biti svedena na sukobe iz recentne povijesti; određivanje nacionalne pripadnosti, ideološko etiketiranje te propitkivanje gdje je tko bio tijekom Domovinskog rata.

U borbi za svaki „klik“, izdavači se ne mogu odreći čitatelja-komentatora koji pridonose statistikama posjeta portala, no pri tome čine malo da bi zaštiti dostojanstvo svojih novinara. Tek se žešće uvrede i iznošenje privatnih podataka brišu, dok nasilnici gotovo uvijek ostanu nekažnjeni. U takvim će slučajevima nerijetko zaprijetiti i tužbama zbog navodnog kršenja njihovih „demokratskih prava i slobode govora“.

Komentari kao izraz društvene frustracije

Nekadašnja glavna urednica Večernjeg lista, sadašnja zastupnica čitatelja i blogerica Ružica Cigler za Deutsche Welle objašnjava kako neki čitatelji žele samo javno prokomentirati pročitano, dok neki putem komentara žele postati dijelom javne scene. „Štoviše, neki od njih se imaju potrebu dokazivati i konkurirati profesionalnim novinarima. Zašto? Odgovor na to pitanje neka daju psiholozi i sociolozi, a mi novinari iz prakse znamo da se ispod naših uradaka nižu uglavnom negativni komentari koji nastoje omalovažiti novinarski rad, a počesto i uvrede“, priča Cigler uvjerena da prostački i uvredljiv stil ne proizlazi iz mentaliteta, kako to neki vole objašnjavati, nego iz nezadovoljstva sobom, bliskim ljudima i našim društvom uopće. Najveći dio čitatelja frustriran je ekonomskom krizom, a ima i onih koji svoje frustracije mogu zahvaliti prečvrstim vezivanjem za političke opcije.

„U našem je mentalitetu gunđanje na sve i svašta, ali pritisnuti krizom, gunđanja očito zamjenjujemo prostaklukom i uvredama“, kaže Cigler koja u izravnoj telefonskoj i pisanoj komunikaciji s čitateljima rijetko doživljava uvrede, jer su, uvjerena je, to ipak komunikacijski kanali koji onemogućavaju potpunu anonimnost. „S komentatorima na mojem blogu već imam drukčije iskustvo, oni su 'hrabriji' u pokušaju vrijeđanja ili čistim uvredama. Nastojim ih usmjeravati u diskusiji i to mi donekle uspijeva na neko vrijeme. A onda se opet nađe neki 'lukavi' komentator koji želi progurati uvredu. To se događa upravo ciklički, pa često mislim da se zapravo prije nadmudrujem sa svojim komentatorima, nego li što s njima diskutiram“, priča zastupnica čitatelja.    

Kolege novinari, unatoč godinama iskustva, nisu imuni na takve uvrede i neargumentiranu čitateljsku kritiku. „Ruku na srce, novinari posjeduju zavidnu dozu taštine, pa znaju reagirati i na bezazlenu, ponekad i dobronamjernu kritiku. Generalno, novinari znaju da žive od čitatelja i često na uvredu odmahnu rukom. Ipak ima takvih uvreda koje ih zabrinu i frustriraju“, objašnjava naša sugovornica uvjerena da bi se ton čitateljskih komentara promijenio kada bi se sami autori „odrekli komocije“ i uključili u raspravu ispod svojih tekstova. To bi smatra, bilo pravo vrelo novih podataka za komentiranu temu.

„Gdje si bio devedesetprve?“

No izvršni urednik Net.hr  portala Dalibor Dobrić otklanja svaku mogućnost rasprave s neugodnim čitateljima. „Nažalost, jedan broj komentatora na forumima i ispod tekstova su osobe s kojima je nemoguća racionalna argumentirana rasprava. Ta će vas manjina povući na svoju razinu i dotući iskustvom!“ U razgovoru za DW priznaje kako ga i danas smetaju uglavnom neargumentirani napadi, ali da im ne pridaje previše važnosti.

Smeta ga, kaže, i kada shvati da ljudi uopće nisu pročitali tekst, već samo naslov i temeljem njega komentiraju. Primjerice, iako je u kolumni naslovljenoj  „Ante Gotovina uklonjen je u Haagu, u Hrvatsku je poslan njegov dvojnik“ jasno napisao da je riječ o satiri, više od polovice komentatora na društvenim mrežama je zanemarilo tu činjenicu. „Uz to, nevjerojatno je koliko ljudi voli nekome reći da je glup, a da pri tome ne osjećaju potrebu  iznijeti svoj 'pametni' stav, pa da ga drugi komentatori mogu ocijeniti“, priča Dobrić koji ima spreman odgovor i za one koji pitaju gdje je bio ratne 1991. godine. „E pa, 1991. sam baš bio završio osnovnu školu, ako je to neko opravdanje što nisam bio u ratu“, odgovara im.

Kako bi zaštitio svoje autore od osobnih napada, Net.hr je onemogućio komentiranje kolumni. To je, u manjem broju članaka učinio i portal Večernjeg lista. „Kolumne su iznošenje mišljenja autora, te smatramo kako nema smisla 'komentiranje komentara'“, objašnjava Dobrić.

Razumjeti nije isto što i opravdati

Psihijatar Nenad Horvat iz Opće bolnice Varaždin tvrdi da se jedan dio brutalnosti komentara iz kojih pršti, kako kaže, mržnja, zloća i frustracija mogu pripisati društvenom kontekstu, no ne misli da takvo objašnjenje može biti i opravdanje. „Ipak, mislim da veći komad frustracije stanuje u osobi, a ne izvan nje. Postoje ljudi koji nikada neće biti zadovoljni – ma što god se dogodilo; postoje i oni koji se nikada ne žale i sve strpljivo podnose. Ovi prvi jedva čekaju priliku da se na nekoga istresu. Portali su za to idealna prilika.“ Horvat napominje da je taktika odavno jasna - kada ne možeš potući činjenice, napadni onoga koji ih iznosi. „Je li njima nakon toga bolje? Sumnjam, jer često će se naći netko tko će ih 'naribati', a ako se i ne nađe – u njima ostaje osjećaj bespomoćnosti jer nisu rekli ono što misle da su trebali“, kaže psihijatar.

Pri tome ne dovodi u pitanje da je tu riječ o višeslojnom nasilju nad novinarima. Na primjeru komentara u kojem čitatelj negira pismenost novinara, a pri tom mu dodjeljuje ideološku i nacionalnu pripadnost, Horvat objašnjava da komentator zapravo deklarira sebe i svoj stav te pokušava diskriminirati i poniziti osobe suprotnog mišljenja ili porijekla. U stvarnosti se vrlo vjerojatno radi o „strašljivcu koji se iz svoje mišje rupe krije u sigurnosti i anonimnosti medija – portala, foruma ili društvene platforme“.

Zlobni komentar kao potvrda ispravnosti teksta

Kaže, i sam se ponekad uključi u takve rasprave i rado koristi sarkazam – figuru koja u sebi ima izvjesnu količinu agresije. „Međutim, izvrgnuti ruglu nečiju zabludu, glupost ili budalaštinu je jedno, a okomiti se na nekoga kao osobu je nešto sasvim drugo.“

Novinari se, misli psihijatar Horvat, na napade ovakve vrste naviknu. „Novinarska profesija je takva – javna, izložena svima; dobrima i zločestima, pametnima i blesavima“, kaže i navodi da i on ponekad na svoje objavljene tekstove dobije zlobne komentare, no to je, navodi, znak da je dodirnuo upravo one koje je ciljao. „Mene to ne vrijeđa, jer znam da taj komentar ne govori ništa o meni, a puno govori o komentatoru. U glavi mi je uvijek ona poznata misao: nitko te ne može napraviti toliko budalom, koliko se možeš sam napraviti.“