Hrvatska nogometna riba smrdi od glave

Hrvatski nogomet iznova je postao predmetom medijskih rubrika crne kronike, nakon ružnih zbivanja na utakmici između Hajduka i Rijeke 11. ožujka u Splitu. Štoviše, na stadionima u RH već razmjerno dugo nije bilo tako intenzivnog te masovnog verbalnog izljeva mržnje i huliganizma među sukobljenim navijačima, ali i prema „dežurnim neprijateljima“ za „opće namjene“: Srbima, Romima, crncima, homoseksualcima. Pogrdne nazive potonjih grupacija, naime, radikalni poklonici jednog kluba koriste za uvrede namijenjene navijačima okupljenim pod drugim grbom. No zacijelo bi neprecizno i pogrešno bilo u tome iščitavati samo bujanje klasičnih desničarskih strasti kakvima se, uostalom, odlikuju i mnoga od vodećih nogometno-političkih imena u Hrvatskoj, a zanemariti cjelokupni politički kontekst hrvatskog nogometa.

Valja pritom odmah napomenuti da se nogometni izgrednici u Hrvatskoj posljednjih godina angažiraju gotovo primarno s obzirom na neslaganje s metodama rada nacionalne organizacije u ovom sportu. Posrijedi je oficijelna hijerarhija Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) i prvoligaške udruge koji pod svojom kapom drže i reprezentaciju, dok su s druge strane navijači koji su izgubili svako pravo odlučivanja o svojim – inače, u većini slučajeva neprivatiziranim – klubovima. Primat su uzeli nogometni menadžeri, između kojih je najutjecajniji Zdravko Mamić, faktični gazda zagrebačkog Dinama, te njima bliski nogometni funkcioneri i suci. Ali, sve to ne bi bilo moguće da prekupci igrača nemaju podrške i u općepolitičkim krugovima te pravosuđu, ozbiljnim potencijalnim inkriminacijama usprkos.

Neuspješna legalna navijačka borba

Najindikativnija je utoliko već dugotrajna istraga državnog odvjetništva nad čitavim nizom Mamićevih višemilijunskih poreznih utaja, kao i pronevjera na štetu Dinama, koja uključuje i brojne susrete istražitelja s mnogima od najpoznatijih hrvatskih igrača u Europi. Nasuprot takvim tragovima o kojima su mediji izvještavali, stoji neskrivena javna bliskost Zdravka Mamića i suradnika sa širom elitom. Od najistaknutijih gradonačelnika do predsjednika županijskih sudova, dakle, i od vodstava političkih stranaka, ne samo HDZ-a, pa sve do Predsjedničkih dvora na Pantovčaku. Nogometno-politička vrhuška postavila se iznad ostatka društva i kad je posrijedi novi Zakon o sportu, eksplicitno najavivši da ga ne kani poštivati.

„Riba uvijek smrdi od glave. To što se dogodilo na tribinama je principijelni problem s kojim bi se moralo konfrontirati sa strane tzv. visoke politike. A sama politizacija nogometnih navijača, sa svim nuspojavama, mora se staviti u taj kontekst nezadovoljstva hrvatskim nogometnim strukturama“, rekao nam je sociolog Dario Brentin sa Sveučilišta u Grazu, koji se među ostalim bavi istraživanjem odnosa sporta i politike u RH i drugim zemljama regije. No postavlja se pitanje jesu li veze između privatnih vlasnika unosnog nogometnog biznisa i velikog dijela političke i pravosudne kreme zaista krajnje nesavladiva prepreka za ukupni državni sustav. I naročito bi se to moglo pomisliti nakon što su najaktivnije navijačke organizacije već godinama poduzimale raznorazna legalna sredstva borbe protiv profiterskog uzurpiranja nogometa kao javnog dobra.

Kad vlada ne vlada

S tom enigmom obratili smo se i Petru Skansiju, proslavljenom bivšem košarkaškom igraču i treneru koji je do ljeta pretprošle godine bio i na funkciji pomoćnika ministra obrazovanja, znanosti i sporta RH. Skansi je tad bio zadužen upravo za neke reformske modele u području koje ovdje opisujemo, ali na koncu se ispostavilo da je i njemu bio suđen neuspjeh: „Imali smo određene ideje, donijeli pojedine mjere, ali nismo ih mogli provesti do kraja. Svojedobno sam tako vodio jednu komisiju u kojoj su bili kolege iz ministarstava pravosuđa i unutarnjih poslova, kao i drugi relevantni sudionici, i donijeli smo tad jedan propis o navijačkim vaučerima, no koji Zdravku Mamiću, međutim, nije odgovarao. Možda se sjećate što se zatim zbilo?“

„Baš ništa“, sam nastavlja Skansi, „jer je Mamić odlučio da ne ispoštuje odluku, dakle, vladinu odluku. Suočili smo se tako sa samovoljom jednog čovjeka, ali nitko ga nije sankcionirao. Kako da navijači imaju povjerenja u nas, kad vlada – ne vlada? A tu je riječ o pojedincima koji opstruiraju sistem, no ostali pasivno svjedoče jer za reakciju nema dovoljno političke volje ni interesa“, zaključuje naš sugovornik, potom dodaje prigodnu anegdotu. Kad je 2014. godine premijer Zoran Milanović pozvan na susret Brazila i Hrvatske za otvorenje Svjetskog prvenstva u nogometu, momentalno je smijenjen glavni vladin borac protiv nogometno-političkih silnika, ministar obrazovanja i sporta RH Željko Jovanović. „Tad smo i zamjenik ministra i ja dali ostavku“, kaže Skansi, „jer nismo više imali što tražiti tamo gdje ministra žrtvuju da se 'izgladi spor' s neposlušnicima.“

Dugačak popis kazni Hrvatskoj

Epilog je jasan: navijači u golemom broju okreću leđa krovnoj nogometnoj organizaciji i čak nastoje – na čelu s konfliktnim fanovima „odmetnutog“ Hajduka – naštetiti joj prekidanjem utakmica reprezentacije. Zbog raznih izgreda, HNS je između ljeta 2014. i ljeta 2016. godine kažnjen u devet od 22 reprezentativne utakmice. I to na više načina – kaznama u ukupnim iznosima od 419 tisuća eura i 150 tisuća švicarskih franaka, odigravanjem pet domaćinstava bez publike i jednog s dijelom praznim tribinama, kao i oduzimanjem natjecateljskog boda. Ali ništa od toga ne pomaže, budući da navijački neposluh eskalira, pa i npr. masovni rasizam ili homofobija, dok državni i nogometni političari ne uzmiču sa svojih pozicija.

„Ideološke predispozicije nekih grupa među navijačkim skupinama nije moguće 'odozgo' promijeniti od danas do sutra“, mišljenja je Dario Brentin, „ali institucije svakako moraju igrati važnu potpornu ulogu. Postoji niz antidiskriminacijskih strategija koje bi se mogle implementirati. Ne samo kazne, nego rad s s navijačima, podrška progresivnim grupama, ali kad bi u Hrvatskoj za to bilo interesa. No samim nogometnim institucijama odgovara nastavak nereda, jer one profitiraju i od te polarizacije u kojoj se i dalje predstavljaju kao zadnji bedem protiv intolerancije i nasilja“, rekao nam je ovaj sociolog, dodajući kako je zbog svega toga jedini mogući izlaz u reakciji političkih vlasti te primoravanju HNS-a i menadžera na poštivanje zakona, ne samo Zakona o sportu, kao i na konačnu demokratizaciju Saveza i hrvatskog nogometa općenito.