Hrvatice traže red, rad i čvrstu ruku

„Išla bih u vojsku, jer se tamo može naučiti puno dobrih stvari, a negativnih je vrlo malo", kaže nam zagrebačka gimnazijalka Iva koja bi, da joj je država to omogućila, mogla uzeti pušku već krajem godine nakon završetka srednje škole. I njena kolegica Valentina bi nakon mature rado služila vojsku, jer se, objašnjava nam, danas život odvija na društvenim mrežama, a ne u stvarnom svijetu.

Treća djevojka s kojom smo razgovarali, Veronika, također bi pošla u vojni kamp kako bi se pripremila za život, no teško bi joj bilo ostaviti obitelj pa dodaje: „Tamo ne možemo raditi što nas je volja, moramo slušati nadređene i ne smijemo imati svoje stavove.“ Četvrta, Anamarija, priznaje da joj vojna disciplina ne bi dobro pala.

Ipak, djevojkama bi vojska trebala biti tek izbor, baš onako kako je to najavila vlada premijera Andreja Plenkovića (HDZ) slažu se naše sugovornice. „Svaka je drugačija na svoj način. Neka je šminkerica, neka je muškasta pa bi trebale moći brati“, objašnjava nam Valentina, koja mogućnost biranja ipak ne bi ostavila mladićima. Čini se da se s ovim gimnazijalkama donekle slaže i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja u vladinoj najavi izbornog vojnog roka za žene ne vidi diskriminaciju na temelju spola.

„Uvažavanje bioloških različitosti među spolovima i različitih potreba koje iz tih različitosti proizlaze u načelu ne predstavlja diskriminaciju“, odgovorila je Ljubičić portalu Liberal.hr. Objasnila je i da bi zakonodavac trebao uvažiti specifične muške razloge za „konkretne pojedince kojima bi se na temelju takvih opravdanih razloga legalno omogućilo izuzeće od načelne opće obveze služenja vojnog roka.“

Današnji dečki su mlitavci?

Naše gimnazijalke dečkima ne bi popuštale, već bi ih sve redom nakon srednje škole uputile u vojarne gdje bi ih se, kako kaže Valentina, naučilo redu. „Dečki više nisu dečki“, kaže nam, a potvrđuje to i Veronika riječima: „Nisu ono što se nekad bili. Nemaju više borbenosti. Vojska bi ih trebala naučiti zrelosti.“ Anamarija pak misli da bi im mjeseci s puškom u ruci pomogli da se fizički i psihički izgrade, što djevojkama polazi za rukom i bez vojne stege.

Red, rad, disciplina, odgovornost i poslušnost, vrline su koje sve do nedavno nismo vezivali uz mlade, ali ove gimnazijalke nas uvjeravaju da je upravo to što bi djevojke trebale tražiti u vojsci. I dok će djevojke pomisliti da ih mogućnost služenja vojnog roka stavlja u ravnopravan položaj s muškarcima, prekaljene hrvatske feministice Vesna Kesić i Sanja Sarnavka slažu se da je to pogrešan način.

Starije generacije su osvještenije

„U mirovini sam, ali je većina mladih ljudi sto puta konzervativnija od mene. Umjesto da mi kažu da idem štrikati doma i prestanem moralizirati, ja njih najčešće razbuđujem“, komentira za Deutsche Welle Sanja Sarnavka. Kaže, posljedica je to nepostojanja građanskog odgoja i nerazvijenosti kritičkog razmišljanja. „Predavala sam u školi i znam da je to najčešće inzistiranje na ponavljanju izdiktiranog. U prvoj polovici devedesetih kada sam radila u gimnaziji, bila sam za njih šok. Ali djeca vrlo brzo prihvate razgovor i propitivanje. A kada toga u školi nema, ponavljaju kao papige stvari koje su čuli. Odrasli im govore da su red radi i disciplina vrijednosti, ali kada biste išli s njima u dublji razgovor, vidjeli biste da oni primjećuju i korupciju, način na koji se dolazi do posla... Ali, za javnost ponavljaju ono što im se govori."

Sarnavka napominje da se je u Hrvatskoj dogodio potpuni preokret, jer dok je postojao obavezni vojni rok, sve više mladića ga je izbjegavalo. „Nije se htjelo oružje. Ako si prošao rat, znaš koje je oružje užas. Sada opet imamo macho priču, trebamo oružje i trebamo se braniti, iako ne znamo od koga. To je to.“

I Vesna Kesić nam objašnjava da je feminizam suprotan od svake militarizacije. „Prema tome bi se žene trebale boriti protiv svakog oblika militarizacije, a posebno protiv toga da država distribuira ogromne količine novca u vojsku i naoružanje. To je moja temeljna pozicija. Trebalo bi se postaviti protiv tog obaveznog vojnog roka. Grozno mi je da djevojke žele ići u vojsku. To je posljedica uvođenje ideje militarističkog duha, krive ideje o odnosima u društvu. Hrvat nikad nije rado išao u vojnike. Što ga sad muče?“ pita se Kesić.

S obzirom da Hrvatska ima profesionalnu vojsku, a vojni rok je ukinut 2008. godine, Kesić smatra da je neozbiljno mijenjati takav tip odluke u tako kratkom roku. „Tko će ići u vojsku, a tko neće, to je površinski sloj. Neka mlade pošalju ljude na radnu akciju pa da vidimo hoće li htjeti ići. Neka bude korisno i dobrovoljno. Ovo sada je vezano uz troškove, NATO, ideologiju militarizaciju, stvaranje novih strahova od rata i prikrivenih priprema za novi rat o kojem se ne govori dovoljno ozbiljno."

Predsjednica kao uzor

U svemu ne treba zaboraviti da Hrvatska na svom čelu ima ženu, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, bivšu NATO-vu službenicu koja se deklarira kao borac za ravnopravnost žena. I pri tom se ne libi slikati s puškom u ruci, što ne čudi, jer predsjednica je i vrhovna vojna zapovjednica.

Sanja Sarnavka nam kaže da je predsjednicu pitala kada će konačno i u Hrvatskoj progovoriti o ženskim pravima i rodnoj ravnopravnosti, budući da je takve nastupe imala gotovo uvijek u inozemstvu. „Čim pređe granicu, drži predavanja o ravnopravnosti, o staklenom stropu, o problemima s kojima se je ona suočila. A u Hrvatskoj je pokroviteljica, zajedno s biskupima, navodno znanstvenog skupa na kojem je jedna od tema forenzika djevičanstva. Niti jednom rečenicom na ovim prostorima nije pokazala da vjeruje u tu ravnopravnost."

Predsjednica uz to, napominje Sarnavka, strašno voli oružje, što je netipično za patrijarhalni obrazac. „Možda zbog toga djevojke misle da bi bilo odlično ići u vojsku. Možda budu jednog dana predsjednice. To bi bio pozitivan podstrek."

Postoje dvije razine priče oko Kolinde Grabar-Kitarović, objašnjava nam Vesna Kesić. „Pragmatična razina naprosto govori da su žene sposobne i za predsjedničku funkciju. S druge strane nije dovoljno da je netko žena pa da bude dobra predsjednica. Na simboličkoj razini participacije to mladim djevojkama može dati ideju. Ali to nije suštinska promjena rodne uloge, jer predsjednica ne zastupa ništa što bi bilo u interesu žena. Da bi se stvorila ta vrsta promjene, treba biti na neki način osviještena žena."

Jesu li Izraelke biološki otpornije?

Šalje li možda i pravobraniteljica krivu poruku kada govori o biološkim uvjetovanostima ili se Hrvatice biološki bitno razlikuju od ,recimo, Izraelki? „Vojska je jedino područje na kojem ne bih inzistirala da moraju sudjelovati i žene, ali zato jer sam protivnica oružja u bilo kojem obliku. Našla bih neki izgovor, ali ta priča o biologiji ne stoji“, odgovora Sanja Sarnavka. „Upravo zbog nje žene nisu mogle biti pilotkinje niti tisuću drugih zvanja. Govorilo se da nisu suvisle kada su u PMS-u. Imamo i priču o histeriji. Pokazalo se žene da mogu biti jednako dobre u svim zvanjima.“ Sarnavka tako napominje da baš kao i među ženama, i među muškarcima ima onih koji su niži, krhkiji, ali i onih koji su visoki i jaki.

No vojska i rat su u Hrvatskoj, ipak „muška priča“, u kojoj muškarcima, bili oni krhki ili jaki, obrazovani ili neobrazovani, malo tko ostavlja mogućnost izbora. Muškarac i dalje mora ginuti pa makar i ne mogao utjecati na politike koje ga šalju u rat. Vidljivo je to čak i kroz odnos prema muškim migrantima iz Sirije i Iraka kojima se zamjera što su pobjegli s ratišta. A zamjeraju im to, uz muškarce, često i žene koje su kao izbjeglice napustile zemlju tijekom Domovinskog rata. Žene su, barem što se ove vojne priče tiče, privilegirane. No nije teško zaključiti da ta privilegija ipak nema veze s borbom za ženska prava.