"Antihrvatska histerija" u Srbiji?

Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji Slaven Bačić je u javnost iznio i tvrdnje da je riječ o "koordiniranoj akciji zastrašivanja Hrvata" i naveo da su pojedini Hrvati doživjeli da ih u javnosti nazivaju ustašama, da ih vrijeđaju i poručuju im da se odsele u Hrvatsku. Međutim, Hrvati s kojima smo razgovarali kažu da nisu imali takva iskustva u posljednje vrijeme.

Dvadesetogodišnja Sanja Andrašić koja danas živi i radi kao slastičarka u Novom Sadu, a inače je iz sela Sonta na granici s Hrvatskom, kaže za Deutsche Welle da nema nikakvih problema u glavnom gradu Vojvodine, iako svi iz njezinog okruženja znaju da je Hrvatica. "Mislim da obični ljudi žele samo mir, ne žele ništa s ovim najnovijim zakuhavanjima", kaže Sanja.

Studentica Kristina Ivković Ivandekić je iz Subotice, a zadnje tri godine studira u Novom Sadu. Veli da nije imala ozbiljnijih problema, osim nekoliko neugodnih situacija. "Na primjer, kada u društvu kažem da sam Hrvatica dobijem onaj kulturni smiješak i ono: 'Aha', dok druge nacionalnosti uvijek dobiju neku foru, fazon ili pitanje odakle si. Kod mene toga nema. Nitko mi ništa ne kaže direktno, iako znam i osjećam da im nije drago kad čuju što sam, jer to naprosto nije prihvaćeno, u startu si nekako odbačen", priča Kristina.

Odnosi i dalje zategnuti

Dodaje da je klima u Subotici tolerantnija nego u Novom Sadu, jer u njezinom rodnom gradu živi veliki broj Hrvata, a katolička vjera je dominantna.

"Mislim da živimo prosječno i da su nam osnovna prava ispunjena, ali su odnosi naprosto i dalje zategnuti. To se nikako ne smiruje i non-stop se zahuktava. Vlast kao želi pomoći, ali uglavnom odmaže", smatra Kristina.

Poduzetnik Stanko Krstin rođen je u mjestu Odžaci u Vojvodini, a već dugo živi u Novom Sadu, gdje ima vlastitu firmu. On je, pak, u više navrata bio izložen napadima nacionalista u posljednjih desetak godina, koji ga nazivaju "ustašom" i poručuju mu da treba napustiti Srbiju, jer je "hrvatski obavještajac".

"Moj problem je specifičan. Mislim da je u pitanju organizirani kriminal i oni su, da bi sakrili što se suštinski događa, našli neke ljude koji su to sve prebacili na nacionalizam. I sada je to izazvalo probleme mojoj obitelji, susjedi nas drugačije gledaju. Najveći problem je što država nije reagirala, prije svega tužiteljstva", kaže Stanko Krstin.

Dodaje, međutim, da za svojih 60 godina života u Odžacima i u Novom Sadu, osim navedenog, nije imao posebnih problema zato što je Hrvat.

"Do devedesetih godina nije nam bilo važno što smo, a što nismo. Slavili smo oba Uskrsa, oba Božića, tako sam odrastao. Oženjen sam Srpkinjom, kćerke su mi udane za Srbe, imam unuke. Ali, od ratova stvari se mijenjaju. Sada stalno imamo situaciju da se malo zategne pa se malo popusti. U vrijeme kada su se Boris Tadić i Ivo Josipović redovno sastajali, ljepše smo se osjećali, bilo nam je lakše. Svako zbližavanje čelnih ljudi politike donijelo nam je neko olakšanje. Ja kao građanin Srbije želim da Srbija što prije uđe u EU, a Hrvatska u tome treba pomoći", navodi Krstin.

Osnovni problem - loša ekonomska situacija

Teolog Marijan Sabljak živi u Novom Sadu kao umirovljenik i donedavno je bio predsjednik Udruženja Stanislav Preprek. Kaže da je u vrijeme NATO-ovog bombardiranja Srbije 1999. godine dobio rješenje za "plaćeni odmor" u poduzeću u kojemu je tada radio u Beogradu.

"Bilo je i onih susreta na hodniku: 'Ustašo, što čekaš…', i tome slično. Sve je to meni bilo jasno, jer to je nosilo vrijeme, trenutak. Tako je bilo, ali ja danas živim bez nekih posebnih problema ili ih ja možda ne vidim", kaže Sabljak.

On smatra da je ekonomija u Srbiji osnovni problem, a sve ostalo je zamagljivanje stvarnosti i umjetno stvorena situacija. Dodaje da hrvatskim udruženjima nije lako održati se, jer je siromaštvo veliko, a pomoć iz proračuna vrlo mala. Ipak, nekako uspijevaju, uz pomoć koja stiže i iz Hrvatske.

"Ljudi se osjećaju ugroženima"

Anton Delić, antropolog u mirovini i član nedavno osnovane nevladine organizacije Hrvatski građanski savez, živi na relaciji Beograd - Vršac i smatra da se zategnuti odnosi između dvije države neminovno nepovoljno odražavaju na život običnih ljudi.

"Nacionalizam, partokracija i kleptokracija leže u osnovi razaranja bivše Jugoslavije, a manjine su predstavljale sredstvo za ostvarivanje najmračnijih nacionalističkih ideja i u Hrvatskoj i u Srbiji. To se nastavilo, traje skoro 30 godina i ništa se nije promijenilo. Ljudi se osjećaju loše, osjećaju se ugroženima", kaže Delić.

On je oštre kritike uputio na račun političkih predstavnika Hrvata u Srbiji, kao što je Demokratska zajednica Hrvata u Vojvodini (DSHV), ali i na račun Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV), Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, tjednika Hrvatska riječ, za koje kažu da su pod izrazitim uticajem DSHV-a.

"Pazite, HNV i DSHV stalno pričaju isključivo o vojvođanskim Hrvatima. A što je s nama Hrvatima iz Beograda, iz Niša… Na djelu je autogetoizacija unutar zajednice i getoizacija na nivou države. Prigovaramo Srbiji što Hrvati nemaju garantirana mjesta u parlamentu, a istovremeno nema predstavnika svih Hrvata u HNV-u", objašnjava Delić.

On je veliki pesimist kada je u pitanju budućnost Hrvata u Srbiji. "Za 50 godina će posljednji Hrvat prošetati subotičkim korzom, jer je u tijeku depopulacijska politika i politika asimilacije. Sve je manje Hrvata, a demografska slika je katastrofalna, prosjek starosti je iznad 51 godine. Ta zajednica se biološki ne može oporaviti", upozorava Delić.

Koji Hrvati žive dobro?

Prema njegovim riječima, danas samo tridesetak obitelji subotičkih "profesionalnih Hrvata" živi dobro, a vlastima u Srbiji dobro dođe da ih imaju. “I to se uklapa u shemu nacionalizam - partokracija - kleptokracija", ocjenjuje Delić.

Na pitanje bi li se udala za Srbina, Sanja Andrašić odgovara pozitivno. "Ne bih imala problem da se udam za Srbina, za bilo koga, najvažnije je da ga volim. Mislim da takve stvari dolaze iz kuće, to je sve do odgoja. Sestru i mene su roditelji učili da smo svi mi isti, da nije bitno tko je što, već je bitno tko je kakav čovjek. Odrasla sam s dvije najbolje prijateljice - jedna je Srpkinja, druga muslimanka - i uvijek smo slavili sve: i oba Božića i Bajram", objašnjava ona.

Sanja dodaje da je rođena 1995. godine, pa se samim time rata i ne sjeća, ali po pričama zna da je bilo "baš napeto", da su ljudi protiv svoje volje odlazili u rat, pod prijetnjama, a potom je bilo napeto i kada su u Sontu došle izbjeglice iz Hrvatske.

"Živjelo se odvojeno, a sada se sve to ipak nekako smirilo. Nikome politika nije ni na kraj pameti. Malo mediji, malo politički vrh i sve se to nekako pumpa, a ne trebaju nam nikakve nove trzavice. Ako se s tim nastavi, međutim, ni obični ljudi neće ostati imuni", kaže Sanja Andrašić.