Hrvati u Njemačkoj – između asimilacije i integracije

„Prilagodio sam se njemačkom načinu života, ali u srcu sam ostao Hrvat“, kaže Robert Buljat smješkajući se. Ima 36 godina i rođen je u Njemačkoj gdje živi i danas, a prvih jedanaest godina života proveo je s bakom u Hrvatskoj.

Nakon što su 1968. godine Njemačka i bivša Jugoslavija potpisale Sporazum o emigraciji radnika, njegovi su roditelji sa samo dva kovčega otišli put Njemačke. Jezik nisu znali. Međutim, bili su marljivi i ubrzo su otvorili vlastiti restoran u Ludwigshafenu na Bodenskom jezeru koji je nudio tada vrlo popularan „balkanski roštilj“. Posao je išao odlično, štoviše, Robertovi roditelji morali su toliko raditi da su bili prisiljeni poslati svog sina baki i djedu u Hrvatsku.

Bilo je to uobičajeno za jugoslavenske gastarbajtere u Njemačkoj. I oni sami su sebe smatrali „privremenim radnicima“, a namjera im je bila zaraditi nešto novaca u inozemstvu te se zatim vratiti u domovinu. No, roditelji Roberta Buljata svoj bi boravak u Njemačkoj uvijek iznova produžavali.

Kad je Robertu bilo 10 godina i kad su preselili u Bonn, shvatili su da se njihov privremeni boravak pretvorio u trajni. Robert je u Bonnu pohađao školu i završio izobrazbu za elektrotehničara.

Zadovoljni u Njemačkoj

Ovakav dvostruki identitet prilično je raširen među Hrvatima u Njemačkoj, objašnjava berlinska sociologinja Inga Stampfer koja je provela studiju o integraciji njemačkih Hrvata. „80 posto hrvatskih ispitanika smatra da su u Njemačkoj jako dobro prihvaćeni, a preko 60 posto njih zadovoljno je svojim životom“, objašnjava Stampfer.

„Iako 13 posto ispitanika ima i njemačko državljanstvo, samo dvije osobe izjašnjavaju se kao Nijemci“, kaže sociologinja. Iz studije zaključuje da su se Hrvati „u većini aspekata prilagodili njemačkoj većini, no pritom su zadržali svoj hrvatski identitet“.

Ipak, i ovdje postoje razlike: dok je prvoj generaciji gastarbajtera hrvatski identitet bio od velikog značenja, drugoj, a pogotovo trećoj generaciji taj je identitet ravnopravan s njemačkim. I za Roberta Buljata ovo je jasna stvar: „Moj materinski jezik je hrvatski, ali na njemačkom često mnogo bolje mogu izraziti ono što želim reći“, kaže on.

Zajednička komunikacijska platforma

Taj fenomen itekako je poznat Adolfu Polegubiću. On je glavni urednik časopisa „Živa zajednica“ koji izlazi u Frankfurtu. Časopis je počeo izlaziti prije 30 godina, a cilj mu je bio informirati ljude o djelovanju hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj. „No, mnoge hrvatske katoličke zajednice odavno su se pretvorile u hrvatske kulturne centre“, objašnjava Polegubić. „Oni su aktivni i na području vjere i na području hrvatske kulture ili jezika.“

Studija sociologinje Inge Stampfer je, pak, pokazala da su „Hrvati izrazito heterogena skupina“. I upravo stoga list „Živa zajednica“ želi biti zajednička komunikacijska platforma, medij za razmjenu iskustava u društvenom životu. Uz to, list objavljuje tekstove i na njemačkom jeziku: „Želimo doprijeti do svih generacija, a jasno nam je da je to nemoguće postići samo hrvatskim jezikom, jer mlađe generacije bolje govore njemački nego hrvatski“, pojasnio je glavni urednik Polegubić.

Hrvati su u njemačkom društvu obično neupadljivi i slove kao dobro integrirani u njega. Procjenjuje se da u Njemačkoj živi oko 350.000 hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka. U zemlji su proveli u prosjeku 30 godina i time se ubrajaju u doseljeničke skupine s najduljim boravkom u Njemačkoj. Unatoč tome, njih 225.000 zadržalo je hrvatsku putovnicu. Ovo se uklapa u zaključak studije Inge Stampfer: „Hrvati su primjer da asimilacija nije nužan preduvjet za potpunu integraciju.“

Višestruki identitet


Robert Buljat u Njemačkoj živi duže od 25 godina, no svoje se hrvatske putovnice nije želio odreći te nema njemačko državljanstvo: „Nisam to nikada htio, nisam o tome ni razmišljao. Nikada mi nije trebalo.“ Nakon školovanja radio je 13 godina kao elektroničar. Međutim, cijelo vrijeme sanjao je o nečem drugom:

„Svi koji me poznaju znaju što želim. Kada sam poželio otvoriti vlastiti restoran, bilo mi je 13 ili 14 godina. Ovo se nije promijenilo do danas.“ To što nije njemački državljanin nije mu predstavljalo prepreku u ostvarenju planova. Čak se i njegovoj banci, koja načelno ne daje kredite za ugostiteljstvo, svidjela njegova poslovna ideja te mu je odobrila kredit koji je prikriven kao kredit za kupnju automobila.

A njegova ideja nema veze niti s Hrvatskom niti s Njemačkom: Robert Buljat uvjeren je da su dani „balkanskog roštilja“ prošli pa je u Bonnu otvorio španjolski restoran u kojem je, uzgred rečeno, bez rezervacije gotovo nemoguće dobiti stol. To što je kao njemački Hrvat otvorio takav restoran ne smatra nimalo proturječnim. Njegov stav prema tome sasvim je moderan: svojeg dvostrukog identiteta je svjestan, a ostalo je samo posao.