Hrvati u EU-institucijama: Oaza za nezaposlene ili nagrada za najbolje?

„Na natječaj za Hrvatske državljane - prevoditelje u Europskim institucijama prijavila sam se 2009. Već sam i zaboravila na to, a onda je došao poziv iz Bruxellesa i prilika za posao. Ovdje nije lako dobiti stalan posao. Poznajem puno ljudi koji imaju ugovore na određeno vrijeme“, za DW je ispričala Nikolina Korečić koja nešto više od godinu dana radi kao prevoditeljica u Europskoj komisiji.

Europske institucije zapošljavaju oko 40 tisuća ljudi. Članstvo Hrvatske u EU-u otvorilo je i Hrvatima mogućnost zapošljavanja u tim institucijama. Svatko tko želi dobiti posao u nekoj od EU-institucija treba proći zahtjevna testiranja, no osim znanja potrebno je dosta vremena, ali i sreće.

Testiranjem do rezervne liste

Kandidati koji su dovoljno uspješni na kompjutorskom testu, moraju proći i druge stupnjeve kompleksnog testa. Imena najuspješnijih zatim se pohranjuju u bazu podataka, tzv. rezervnu listu. Na njoj se našlo i ime Igora Čelikovića koji je trenutno u procesu intervjua za posao u Europskoj komisiji.

Igor je studirao političke znanosti u Bologni i u Parmi. Ključ uspjeha za njega nije bila dugotrajna priprema. "Za test sam se pripremao tek nekoliko dana. Tada sam radio na mnogim drugim projektima pa nisam samo na to mislio. Ne znam je li to dobra taktika, ali za mene je bila uspješna", kaže Čeliković.

Igoru iz Subotice ovo nije prvi kontakt sa životom u glavnom gradu EU-a. Prije četiri godine stažirao je u Europskoj komisiji. Iz tog je iskustva naučio puno, no mentalitet je, ističe, potpuno drugačiji nego u Hrvatskoj. "Nije kao u Hrvatskoj, gdje je svatko svakome konkurencija. U Bruxellesu vrijedi pomagati drugima jer ti se na kraju sve to vrati“, priča Igor. Veseli ga mogućnost posla u Europskoj komisiji, a vjeruje da će ga dobiti oni koji se ističu nečim drugačijim, koji su, kako kaže, svoji.

Ugovori na određeno i neodređeno vrijeme

Oni čija su imena u bazi podataka mogu očekivati posao na neodređeno vrijeme. No ni za one manje uspješne na testovima nije sve izgubljeno. Zapošljava se i privremeno osoblje za rad na projektima.

Davor Kunc iz Zagreba u Europskoj komisiji sada radi četiri mjeseca kao program-menadžer za regionalnu suradnju i programe u Europskoj komisiji. Nakon probnog roka ugovor mu se može produžiti na šest godina. Ovaj ekonomist koji je magistrirao u Washingtonu navikava se na život u Bruxellesu. „Uvijek sam želio raditi za EU-institucije, ali ne dok Hrvatska nije bila članica Europske unije“, rekao je Davor za Deutsche Welle. Šest je godina živio u Washingtonu i radio u Svjetskoj banci.

Interes za rad u Europskim institucijama još od studija politologije i prava u Zagrebu te specijalizacije u Brnu imao je i Dominik Žganec iz Čakovca. Priliku je dobio prošle godine kada je stažirao u Europskom parlamentu u Luksemburgu.

Tamo stečeno znanje Dominik sada ima priliku pokazati u Europskom parlamentu u Bruxellesu. „Zasad imam ugovor na određeno vrijeme, ali nikad ne znaš u kojem pravcu te vjetar odnese. Posao je prikladan za ono za što sam se školovao, tako da sam više nego zadovoljan“, kaže Žganec.

Puno se radi i uči: europsku plaću nije lako zaraditi

Priliku za uvod u rad u EU-u ima i stažistica u Odjelu Europske Komisije za zaštitu potrošača i zdravlje, Tea Jardas iz Pule. „Staž mi se sviđa, puno se radi i puno se uči. Ostanku u Bruxellesu se naravno nadam“, kaže Tea koja je u Bologni studirala političke, interpersonalne i socijalne komunikacije, a za vrijeme postdiplomskog studija je kao stipendistica talijanske vlade studirala na koledžu u Parmi.

Iako je motivacija za rad u EU-institucijama mnogima plaća od oko četiri tisuće eura (ovisno o poziciji), takvu plaću nije lako zaraditi. „Posao je dinamičan, traži fleksibilnost u smislu radnog vremena, ali i angažmana“, kaže Dominik Žganec.

Osim dužeg radnog vremena (zbog prekovremenih sati), i troškovi života su mnogo veći nego u Hrvatskoj. Tako se stan u Bruxellesu plaća i do 1.500 eura. Dodatnih tisuću potroši se na hranu, oko 500 za troškove mobitela, interneta, televizije te u kafićima i restoranima. Iako su EU-institucije izuzete od plaćanja poreza, kako Belgiji, tako i državama članicama, zaposlenici plaćaju doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Doprinos mirovinskom sustavu iznosi 10,25% osnovne plaće, dok se zajedničko zdravstveno osiguranje za zaposlenike Europske komisije financira kroz doprinos od oko 2% osnovne mjesečne plaće svakog dužnosnika Komisije. Osim toga, postoji Fond za nezaposlenost. U njega dvije trećine novca za slučaj nezaposlenosti uplaćuje institucija, a jedna se trećina odbija od plaće zaposlenika. To iznosi 0,81 % osnovne plaće.

Multikulturalno društvo i belgijske delicije preseljenje čine lakšim

Nikolina Korečić ističe kako je lijepo raditi s ljudima koji imaju različita životna iskustva te dolaze s različitih podneblja. Ona je, naime, i profesionalna operna pjevačica, no pjevanje uz ovaj posao ipak mora staviti sa strane. „Rad ovdje je predivno iskustvo. Prilika je to za rad u multikulturalnom društvu i upoznavanje različitosti. Ipak, treba uzeti u obzir da je to veliki potez u životu: selidba, odvajanje od obitelji i podneblja na koje ste navikli, ali odlična prilika za one koji su spremni naporno raditi i napredovati“, objašnjava Korečić.

„Bruxelles je idealno mjesto za sresti ljude iz cijelog svijeta, a istovremeno ima belgijski štih, pogotovo u vidu belgijskih delicija - vafla, čokolade, prženih krumpirića te belgijskih piva“, priča Dominik Žganec svoje dojmove.

Malo ljudi Bruxelles smatra domom

Mnogi ovaj grad ne doživljavaju kao dom, kaže Davor Kunc. Zbog dobre geografske pozicije, vikendom je moguće posjetiti i druge belgijske i europske gradove. Oni koji žive u Bruxellesu vikendom često nisu tamo pa je nešto teže njegovati prijateljstva. „Postoje tri skupine ljudi – Belgijanci, imigranti i tzv. „international“, tj. oni koji rade u EU-institucijama, nevladinim organizacijama ili lobisti. Između tih skupina ne postoji gotovo nikakva interakcija“, dodaje Davor.

Dok mnogi u Bruxellesu žele i ostati, Davor ne isključuje mogućnost povratka u rodni Zagreb. Ipak, ta mu se opcija ne čini najboljom zbog toga što u Hrvatskoj nema dovoljno međunarodnih organizacija u kakvima bi on volio raditi.