Hoće li se turizam u Veneciji promijeniti?

Na Trgu Sv. Marka su se prije korone turisti iz cijelog svijeta doslovno gurali, jer su svi htjeli napraviti fotografiju ili popiti preskupi capuccino u jednom od kafića na jednoj od najpoznatijih znamenitosti Venecije. Sada Talijanke i Talijani mogu uživati u tome. Iako je uživanje izrazito relativno, s obzirom na to da je Italija jedna od zemalja koja je najteže pogođena koronavirusom. Od 3. lipnja se stvari polako vraćaju u normalu. Od tog datuma, naime, za EU-građane više nije obvezna dvotjedna karantena pri ulasku u Italiju.

Venecija je mogla nakratko predahnuti

No koliko god je stanje bilo teško – a još uvijek jeste – Covid-19 je Veneciji priuštio mali predah. Prema službenim navodima je u ovom gradu protekle godine prenoćilo 12,5 milijuna ljudi, a 15 do 16 milijuna turista je svratilo na jednodnevni izlet.

Previše, smatra Jane da Mosto. Ovoga jutra nam ususret dolazi preko mosta Rialto. Nekoliko turista je već tu, fotografiraju plutajuće gondole na Canalu Grande (Velikom kanalu) koji se provlači kroz venecijansku lagunu. Da Mosto je rođena u Južnoj Africi i već 25 godina živi u Veneciji – sa suprugom Venecijancem i njihovo četvoro djece.

Kad da Mosto priča o svojoj drugoj domovini Italiji, onda ju opisuje kao limun kojega lokalna vlada „cijedi". Ili kao o kravi koju se „muze". S inicijativom „We are here Venice" ona se bori protiv kruzera, generalno protiv masovnog turizma koji prema njezinim shvaćanjima uništava karakter Venecije. Posebno je bijesna zbog toga što samo još mali broj ljudi želi živjeti u tom gradu – ili može živjeti. Venecija aktualno ima nešto više od 51.000 stanovnika. Za mnoge najmodavce je isplativije iznajmljivati turistima nego obiteljima s uobičajenim talijanskim plaćama.

Jane da Mosto od lokalne vlade traži da stvori poticaje kako bi Venecijanci mogli pronaći posao u drugim branšama izvan turizma. „Mojih četvoro djece obožavaju grad i žele ovdje izgraditi svoju budućnost", kaže da Mosto.

Duže ostati, više potrošiti

Nicolo Bortolato je, doduše, – kao i 65 posto drugih ljudi koji žive ovdje u Veneciji – ovisan o posjetiteljima, ali bi u svom hotelu najradije ugostio slične turiste koje i Jane da Mosto priželjkuje za grad. Ljude koji dolaze u Veneciju zato što se zanimaju za grad i zato što žele doživjeti tisućljetnu povijest Venecije.

Prije deset godina je Bortolato skupa s drugim sugrađanima poznatu zgradu Palazzetto Pisani pretvorio u hotel. Tko ovdje rezervira sobu, ne plaća samo prenoćište i doručak, već dobije usto i venecijanski osjećaj. Na zidovima su stare slike, tu je i salon sa starim drvenim namještajem gdje se gosti mogu susresti i proćaskati jedni s drugima.

To je ona vrsta turista koji si može priuštiti koji euro više, a kakve mnogi u Veneciji priželjkuju. Čak i žena koja je ustvari za to zadužena da što više posjetitelja privuče u grad kaže da to ne može više funkcionirati kao do sada. Paola Mar, povjerenica za turizam u Veneciji, stoji na jednom od brojnih gradskih mostova. Ustvari je u srpnju htjela uvesti cijenu za ulaznice u grad, ali je onda došla korona te su se svi planovi odgodili.

Mar živi na kopnu. Njezini kritičari kažu da ona uopće ne razumije kako je to kad se na putu prema poslu moraš gurati kroz mase turista ili kad se svaki dan trzaš zbog Airbnb-gostiju koji zvone na pogrešnim vratima.

Venecija ima i drugih problema

Kad Paolu Mar upitate za gornju granicu turista – kako to, primjerice, zahtijeva aktivistica da Mosto – onda se njezin glas povisi, postaje čak pomalo ljutita. Kako da se to primijeni, pita ona. Mar radije želi ulagati snage u obvezne rezervacije kako bi se turističke mase u budućnosti stavilo pod kontrolu.

Mnogim Venecijancima to nije dovoljno. Njihov grad ne pati samo zbog previše turista, već i zbog toga što gradski temelji tonu. U studenom su poplave paralizirale Veneciju i mnogim kućama i drugim zgradama nanijele ogromne štete.

Na Canalu Grande gondolijer Marco pokazuje dokle je tada došla voda. On je jedan od onih koji profitiraju od turizma, a koji su sada posebno pogođeni krizom. Od njegovih više od 400 kolega su trenutačno mnogi još uvijek bez posla, navodi on i dodaje kako se nada da će se posjetitelji ubrzo vratiti.

Slično na to gleda Hossein Ismail, menadžer kafića Aurora na Trgu Sv. Marka. Tirkizne stolice ispred kafića su prazne. A onda za jedan od stolova sjedaju dvije žene iz Njemačke, glasno se žaleći na Vaporette, venecijanske pomorske autobuse. Opet su prepuni, ističu ove dvije Njemice.