Hoće li se Nijemci i dalje boriti protiv pirata?
23. ožujka 2013Adenski zaljev je osjetljiva točka pomorskog prometa čitave Europe. Kroz taj zaljev između Somalije na zapadu Afrike i Jemena na Arapskom poluotoku, prolazi 80 posto robe koja treba stići u Europu. Alternative praktično nema, jer kroz Adenski zaljev vodi put u Crveno more i u Sueski kanal.
Drugi put bi bio skroz oko Afrike, kao u drevna vremena. Njime bi brodari izgubili čak više novca nego što sada moraju plaćati piratima. Ne samo da bi put bio mnogo duži, nego bi to brodare koštalo oko 30 milijardi eura. Ovako, zbog pirata i zbog plaćanja otkupnine, Njemački institut za ekonomsko istraživanje u Berlinu procjenjuje kako brodari gube od sedam do dvanaest milijardi eura godišnje.
I to je golem novac. Zato se Europska unija odlučila pokrenuti misiju Atalanta. Pošast je izgledala sve veća: još 2005. je bilo oko 300 napada pred obalom Somalije, da bi nakon 2008. i uz pratnju brodova Europske unije, broj rapidno opadao. Još kad se ratnim brodovima dozvolilo pratiti pirate i u teritorijalnim vodama Somalije i iz zraka napadati ciljeve 2 kilometara u unutrašnjosti, 2010. se broj napadnutih brodova spustio na 47, godinu dana kasnije na 25, a prošle ih je napadnuto još samo - pet.
Proširiti misiju - ili se povući u baze?
Zastupnicima njemačkog parlamenta neće biti lako donijeti odluku. Ako Njemačka - a možda i druge zemlje u misiji Atalanta povuku svoje brodove, lako bi se moglo dogoditi da broj napada poraste. S druge strane, i pirati su naučili lekciju: napadaju brodove sve dublje na pučini, na mjestima gdje se još nisu niti formirali konvoji koji će se štititi.
Nakon više napada vojnika na otete brodove s ciljem oslobađanja i posade i broda, pirati sada sve češće napadaju tankere, crpe na svoj brod nekoliko tisuća tona dragocjene nafte i nestaju netragom nakon najviše tjedan dana - umjesto da riskiraju i čekaju specijalne jedinice koje ih možda hoće, a možda i neće samo zarobiti. Već i ukradena nafta je dovoljna vrijednost, a svaki dan čekanja na otkupninu znači i jedan dan više u riziku sukoba s nadmoćnijim protivnikom.
Zato bi misija Atalanta zapravo trebala biti još i proširena kako bi mogla odgovoriti i na te nove opasnosti. Već je i sada riječ o tisućama četvornih kilometra morske pučine, a cilj bi trebao biti reagirati bilo gdje već za nekoliko sati. To bi misiju učinilo još skupljom, makar već i ovako državne proračune tereti s milijunima eura. Je li to još u realnom odnosu prema pet napadnutih brodova?
"Privatne vojske" na moru
Pottengal Mukundan, direktor Međunarodnog pomorskog ureda iz Londona smatra kako bi se svi političari - pa tako i njemački - trebali pozabaviti jednim drugim pitanjem. Uvjeren je kako su u borbi protiv pirata pomogli i saveznički brodovi, ali možda još i više zaštitne mjere koje su poduzeli vlasnici brodova.
Isprva su to bile pasivne mjere: bodljikava žica oko palube (ponekad čak i pod naponom), zaštitni prostor gdje se posada može sakriti i čekati osloboditelje, zavareni ulazi u potpalublje... S vremenom su dolazile i "aktivne" mjere - vodeni ili zvučni topovi, ali onda su došli i zaposlenici raznih služba sigurnosti. Oni više nisu naoružani samo "dječjim" oružjem. Savjetnička kuća PricewaterhouseCoopers smatra kako već 58 posto brodara šalje svoje brodove kroz opasno more s takvom "privatnom vojskom".
Samo britanska tvrtka Group4Securior zapošljava oko 650 tisuća osoba i 100 službenika - često vojnih veterana - prati brodove na otvorenom moru. Ali direktor Pomorskog ureda upozorava kako je sve to, blago rečeno, u sivoj zoni pomorskog prava. Tko su zapravo te osobe? Drže li se one zakona zemlje zastave pod kojom plovi taj brod? Ali i time se njemački političari trebaju pozabaviti, jer pod njemačkom trobojnicom plovi oko 450 brodova - i onda još dolazi oko 3.600 brodova koji su u vlasništvu njemačkih državljana, ali plove pod nekom stranom zastavom. Što s tim brodovima? Pod kojim zakonom oni djeluju?
Povratak u 17. stoljeće
Sve su to pitanja kojima se trebaju pozabaviti političari, čak i prije odgovora na pitanje da li produžiti sudjelovanje u misiji Atalanta. Njemačka je zapravo među zemljama koja je barem donekle dala pravne smjernice svojim brodarima, ali mnoga pitanja trebaju riješiti sve pomorske zemlje. Na primjer, "privatne vojske" sve češće žele postaviti i stacionarne oružane sustave - topove ili rakete - na palube brodova koje štite. To svakako jamči mnogo veću preciznost, ali otvara pitanje - što su onda ti brodovi? Trgovački - ili ratni?
Adenski zaljev nije jedino "opasno more" gdje ima pirata. Rog Afrike, arhipelag Indonezije... Opasnih područja ima još mnogo. Vraćamo li se u doba kad su i trgovački brodovi imali nekoliko topova "za svaki slučaj"? To je još u osamnaestom stoljeću bilo gotovo pravilo.
Ipak, niti vlasnici brodova nikad nisu osobito voljeli to naoružanje. Topovi su bili teret koji se morao nositi umjesto robe koja se mogla prodati, a topnici su bila usta koje je trebalo hraniti. Na kraju, kad bi došla oluja i kad je trebalo olakšati brod - topovi su redovito bili među prvim stvarima koje su letjele preko palube. Mirno more je svakako ugodnije za plovidbu - ali tek treba odlučiti, kako to postići.