„Hotel Jugoslavija“ – film o zgradi, zemlji i društvu

Oštre stijene na Jadranu, sunce, more, hobotnica koju je uhvatio golim rukama, ulice Beograda, sarajevski Vučko, djevojčica Duga – to su bila sjećanja Nicolasa Wagnièresa na Jugoslaviju prije nego što se 2005. nakon mnogo godina vratio u Beograd da bi tamo snimio materijal za svoj doktorski filmski rad na Umjetničkoj akademiji u Ženevi. Wagnièrov otac je Švicarac, majka Srpkinja koja na početku filma govori o svojim sjećanjima na Jugoslaviju prije nego što je 1960-ih godina otišla u Švicarsku, na Jugoslaviju radnih akcija, bratstva i jedinstva i socijalističkog zanosa. On sam je rođen u Lausannei 1971. godine. Zemlja koju je zatekao 2005. godine kada je, preskočivši burne 90-ete, došao u Beograd bitno se razlikovala od njegovih sjećanja iz djetinjstva. Priča nam kako su ga zaprepastile prljave ulice, siromaštvo, raspad sustava – i moralnih i materijalnih vrijednosti. Na hotel o kojemu je snimio 78-minutni dokumentarac naišao je slučajno. Trebala mu je lokacija za snimanje jedne hotelske scene. U toj potrazi je naišao na „Hotel Jugoslaviju" i odmah pomislio kako bi o njemu trebalo snimiti film. „Činio mi se“, kaže za DW Wagnières, „poput nekog mitskog mjesta, 'izgubljenog kraljevstva'."

Putovanje kroz staru Jugoslaviju i novu Srbiju

Izgrađen 1969. u Novom Beogradu, projektu „Titove moderne utopije“, kako će Wagnieres reći u filmu, bio je i akter i svjedok različitih političkih i društvenih trenutaka koji su „oblikovali povijest zemlje od Tita do Miloševića, od socijalizma do nacionalizma, od NATO-ovog bombardiranja do korumpiranog ekonomskog liberalizma.“ U svojim zlatnim vremenima Hotel Jugoslavija je bio najveći hotel na Balkanu, doznajemo dok nam se pred očima izmjenjuju pokretne slike snimane 16-milimetarskom kamerom, slike praznog foajea u bijelom mramoru, barskih stolica iskrivljenih nogu, hotela koji čeka da bude obnovljen i da mu bude vraćen stari sjaj. Dok je sniman film, hotel je promijenio tri vlasnika. „I svaki ga je htio učiniti još većim i luksuznijim", kaže Wagnières.

On naglašava kako je njegovo putovanje kroz pola stoljeća stare Jugoslavije i nove Srbije bio vrlo osobni pokušaj da shvati što se dogodilo s društvom u tom procesu tranzicije iz socijalističkog u postsocijalistički svijet. I što je od „starog svijeta“ u novom ostalo. On u filmu postavlja pitanja na koja sam nema odgovora i pušta da govore drugi: njegova majka, osoblje hotela – od radnika na dnu do rukovoditelja na vrhu hijerarhije – a prije svega pušta da govore slike. Crno-bijele arhivske snimke radnih akcija, Tita kojega posjećuju Sadam Husein, Gadafi, Castro, Che Guevara, televizijska objava Titove smrti i reakcija na nju, snimke govora srpskih političara novijeg datuma i uvijek iznova snimke hotela, stare, nove, najnovije. 

Zlatna i mračna vremena

Wagnieres nam priča kako je čitavo vrijeme bio itekako svjestan zamke koju ova vrst putovanja kroz povijest krije, opasnosti da se ono svede na površnu usporedbu Jugoslavije prije raspada i nakon raspada. To, decidiran je, ni u jednom trenutku nije bila njegova intencija. Ali nostalgija za prošlim vremenima izvire iz sjećanja velikog broja njegovih sugovornika koji zaneseno pričaju o vremenima u kojima su se okupljali i međusobno posjećivali najbolji iz hotelske branše. Tako je osoblje zagrebačke Esplanade dolazilo u Hotel Jugoslaviju, a osoblje beogradskog hotela im onda uzvraćalo posjet – i gosti nikad ništa nisu morali plaćati, ponosno naglašava jedan od hotelskih seniora.

Ali iz tih svjedočanstva doznajemo i priče o mračnim vremenima 1990-ih kada je hotel postao sastajalište kriminalaca i kada je bilo sasvim normalno da gosti po njemu šetaju s oružjem, a nerijetko i pucaju. Jedan dio hotela je bio zakupio i Arkan i u njega smjestio svoj Casino i kafić.

Što je on naslijedio od te zemlje koje više nema, pita se Nicolas Wagnières. „Možda moja Jugoslavija nikada nije ni postojala“, zaključuje. Ali ipak govori o kontinuitetu koji mu je važan. O jugoslavenskom pasošu koji nikada nije zamijenio za srpski. Ali možda hoće ako Srbija prije uđe u Europsku uniju nego Švicarska, kaže kroz smijeh. O stanu u Beogradu u koji rado dolazi sa svojim malim sinom i rodbini koju ima u ovom gradu. O putovanjima po cijeloj Jugoslaviji. I o osjećaju pripadnosti kada mu baka koja prodaje na tržnici kaže „sine“.

U Berlinu se za film „Hotel Jugoslavija“ tražila karta više. A srpska publika će svoj sud o njemu moći dati u svibnju kada će Wagnieresov film biti prikazan na festivalu dokumentarnog filma Beldocs.