Homoseksualci na Balkanu žive opasno

Zemlje Zapadnog Balkana žele u Europsku uniju. Neke su na putu evropskih integracija i u zaštiti ljudskih prava prilično odmakle. Hrvatska je već pred vratima Unije U Zagrebu je 2002. godine održana prva mirna Parada ponosa na Balkanu. Doduše, prvo okupljanje te vrste organizirano je godinu dana prije toga u Beogradu i nasilno je prekinuto. Pripadnici policije su uglavnom mirno gledali kako pristalice neonacističkih organizacija, huligana i predstavnika crkve verbalno i fizički napadaju okupljene pripadnike seksualnih manjina. Ni prva Parada LGBT zajednice u Zagrebu nije prošla bez incidenata. Napadnute su i ozlijeđene 32 osobe. Pri tome nijedna od uhićenih 27 osoba, nikada nije odgovarala za nanošenje povreda, iako je sve bilo snimljeno policijskim kamerama.

Cilj nije senzibilizacija javnosti?

Homofobija je i nakon gotovo deset godina od prvih Parada ponosa na Balkanu, na prilično visokoj razini. Pa ipak, proces približavanja Evropskoj uniji omogućio je da se u fokusu nađu ljudska prava, pa tako i prava seksualnih manjina, kaže Marko Jurčić, jedan od organizatora Pride-a u Zagrebu.

“Hrvatska vlada koja je na vlasti već osam godina je približavajući se Europskoj uniji na neki način počela shvaćati da bez poštovanja ljudskih prava neće moći zatvoriti jedno vrlo važno poglavlje u pregovorima. A to je poglavlje 23. Njime su obuhvaćena temeljna prava. U tom smislu, vlada je donijela niz vrlo progresivnih zakona. To se prije svega odnosi na Zakon o suzbijanju diskriminacije, ali i krivični zakon, koji omogućava izricanje većih kazni optuženima za diskriminaciju po raznim osnovama, uključujući i seksualnu orijentaciju.”

U Hrvatskoj i dan danas gotovo 50 posto osoba koje su drugačijeg rodnog identiteta ili seksualne orijentacije, doživljava neki oblik nasilja. Dve trećine tih slučajeva odnosi se na ekonomsko, psihološko uznemiravanje i diskriminaciju, a ima i dosta slučajeva fizičkog nasilja.

Parade ponosa nemaju za cilj senzibilizaciju javnosti i edukaciju onih koju su netolerantni prema seksualnim manjinama, tvrde naši sugovornici. To je čin prkosa i otpora sustavu u kojem se osobe, koje ne pripadaju većini, ne osjećaju ravnopravnim. Da se prilike u Hrvatskoj ipak mijenjaju, potvrđuje činjenica da je na svakoj sljedećoj Paradi ponosa, bilo uvijek više sudionikas. Što znači da se tabui razbijaju i pripadnici seksualne manjine sve otvorenije, bez straha govore o svojoj orijentaciji.

Usprkos tomu, broj onih za koje je homoseksualnost neprirodna pojava, što pokazuju i istraživanja nevladinih organizacija, nije se značajnije smanjio. Oko 60 posto građana protivi se okupljanju pripadnika seksualnih manjina. O protivnicima Parade ponosa i poštovanju ljudskih prava onih koji su drugačiji Jurčić kaže:

“Zapravo više ni nema javnih protivnika Paradi ponosa u Zagrebu. Svaki put se javljaju pojedinci i razne manje grupe desno-ekstremnih  stranaka ili organizacija, koji taj medijski trenutak koriste za vlastitu promociju.”

Homofobija najizraženija među mladima

No posebno je zabrinjavajuće to što su istraživanja i u Hrvatskoj i u Srbiji pokazala da su homofobični stavovi najprisutniji kod mladih u starosnoj dobi od 15 do 18 godina. Velik broj njih je čak i izvršio neko nasilje zbog seksualne orijentacije ili zna nekog tko je tako nešto učinio.

Održavanje Parade ponosa u Srbiji i dalje je nemoguća misija. U srpnju 2010. godine ona je ponovo održana, s tim što je policija tada u potpunosti bila posvećena zaštiti 1000 sudionika koji su se prošetali ulicama Beograda. No do nasilja je ipak ponovo došlo. Ozlijeđeno je 20 civila usprkos velikom broju policajaca. Politička podrška održavanju Parade ove godine je izostala. Uz obrazloženje da je sigurnosni rizik isuviše visok, vlasti u Beogradu zabranile su njeno održavanje.

Stvara se dojam da se ono što je do sada urađeno na tomu da Parada ponosa postane okupljanje građana kao i svako drugo ugušeno u izraženoj homofobiji. Goran Miletić iz organizacijskog odbora Parade ponosa u Beogradu objašnjava:

“Ta homofobija uvjetno rečeno možda i ne bi bila toliki problem da se ona previše često ne pretvara u nasilje. Nasilje je i dalje ključni problem. Homofobija je često kombinirana s nasiljem, što verbalnim, što fizičkim. Ako usporedimo postotke u Srbiji, Crnoj Gori ili Hrvatskoj koji govore o tome koliko ljudi homoseksualnost vidi kao bolest, on je na sličnoj razini, između 60 i 70 posto. Međutim, na pitanje u kojoj bi se mjeri država trebala boriti protiv homoseksualnosti, postotak građana u Srbiji koji to podržava je oko 60 posto dok je u drugim državama regije on značajno manji”.

Neuvjerljivi argumenti

U trenucima kada Srbija očekuje kandidaturu za članstvo u EU, a i novi izbori su sve izvjesniji, obrazloženja vlasti da je zabrana Parade bila neizbježna, djeluju neuvjerljivo. Miletić upozorava da će u Srbiji sada biti još teže izići na kraj s homofobijom, jer je zabranom Parade ponosa, vlast u Srbiji stala na stranu protivnika parade.

“Imajući u vidu što je država ove godine uradila, taj proces će biti još teži. To daje zeleno svjetlo svim nasilnicima i svima onima koji nisu nimalo dobronamjerni da u nastupajućem razdoblju napadaju pripadnike seksualnih manjina.”

Drugim riječima, najveći problem u Srbiji jest kako spriječiti nasilje nad onima koji su drugačiji. Jer napada, prijetnji i diskriminacije ima tokom cijele godine, a napadači prolaze uglavnom nekažnjeno, najčešće uz opomenu, kaže Miletić i dodaje:

„Riječ je o napadima ispred gej klubova. Često se dogodi da se skupi grupica ljudi i ispred kluba pretuku nekoga. Međutim, ima i gorih stvari. Dvije transseksualne osobe, Merlinka i Suzana, koje su bile prilično poznate u javnosti, ubijene su u svojim stanovima. Drugi problem su procesi pred sudovima. Od brojnih tužbi, do sada samo imamo slučaj u kojem je jedan mladić osuđen zbog prijetnji na internetu. Dobio je sudsku opomenu. Za prijetnje smrću to je i više nego blago i skandalozno. I imamo još jednu presudu u kojoj je osuđen mladić koji jednom aktivisti pretio SMS porukama, novčanom kaznom od 100 eura.“

Homoseksualci u BiH, Crnoj Gori i Makedoniji i dalje nevidljivi?

Sličnu sudbinu dijele i homoseksualci u drugim državama Zapadnog Balkana: u BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Većina ih je učinila nevidljivim. U Makedoniji je vladajuća koalicija čak najavljivala ustavne promjene kojim bi homoseksualni brakovi bili izričito zabranjeni, što u najvećoj meri zagovara tamošnja crkva. Stoga se s pripadnici seksualnih manjina u Makedoniji, s razlogom niti ne usuđuju organizirati Paradu ponosa, a i organizacije koje se zalažu za prava homoseksualaca u ovoj zemlji, vrlo često nakon višegodišnjih uzaludnih pokušaja da nešto promjene, prestaju s radom.

U BiH ima vrlo malo podataka i saznanja o tome kako sa diskriminacijom na kraj izlaze pripadnici spolnih manjina. Dužnosnici na tu temu uglavnom šute, a aktivisti za ljudska prava nerado govore o homofobiji u BiH jer, kako kažu, o tome nema relevantnih podataka. Organizacije kojih su tijekom deset proteklih godina pokušavale nešto promijeniti, očito više nisu aktivne. Pokušaj da se održi Sarajevo Queer Festival 2008. godine završio je nasiljem, u kojem je ozlijeđeno osam osoba. Za nasilje je bila odgovorna jedna grupa islamskih fundamentalista.

O Paradi ponosa u Crnoj Gori po prvi put je upravo ove godine bilo riječi. Najprije je bila najavljena za 31.5. ali su je organizatori otkazali, odnosno kako je službeno priopćeno „odložili do daljeg“. Ni napadi na pripadnike spolnih manjina u Crnoj Gori nisu rijetkost. Posljednji put jedan koncert podrške tom dijelu populacije u Podgorici u svibnju nekoliko je puta prekidan a zabilježena su i dva fizička napada.

Međutim, borba za osnovna ljudska prava na prostorima bivše Jugoslavije se nastavlja, pa tako i za prava homoseksualaca. Usprkos činjenici da na tim prostorima većina na homoseksualnost gleda kao na bolest, aktivisti u Srbiji i Hrvatskoj poručuju da neće posustati i najavljuju da će na putu ka EU biti tematizirani i drugi problemi gej populacije, uključujući i pitanje istopolnog partnerstva. Nacrti zakona koji bi to omogućili, navodno su već spremni.

Autor: Jakov Leon

Odg. ur.: N. Kreizer