Hod za život, rat za društvo

Ako je pitati ljude koji podržavaju ovu inicijativu, često će reći da oni nisu za zabranu pobačaja, već da su za zaštitu života od začeća do prirodne smrti. To je, dakako, tek retorički trik i jasna poruka uoči osuvremenjivanja zakona o pobačaju, a koje je naložio Ustavni sud. Važno je znati da je, unatoč svojoj legalnosti, prekid trudnoće u Hrvatskoj stigmatiziran, može se obaviti samo u državnim ustanovama, o njemu se ne priča, a često je i nedostupan i to zbog priziva savjesti liječnika. Statistički trendovi kazuju da je pobačaja sve manje. Doduše, sve je manje i porođaja. Prema statičkom ljetopisu koji objavljuje Hrvatski zavod za javno zdravstvo u 2015. godini obavljena su 3.002 legalna pobačaja, dok ih je 2000. bilo čak 7.534.

Riječ je o konzervativnoj revoluciji i gaženju ženskih prava, reći će lijevi aktivisti i za sve optužiti Crkvu, Opus dei te konzervativne udruge U ime obitelji i Vigilare koje, kažu, djeluju po naputcima globalnog katoličkog pokreta Tradition, Family and Property (TFP). Spusti li se rasprava na najniže razine, završit će na optužbama za ubojstvo nerođene djece i raspravu o tome je li fetus osoba. Ili na optužbama za ubojstvo žena na ilegalnim pobačajima, ovisno s koje strane slušate priču.

Veselo, šareno, raspjevano…

Kako zapravo izgleda Hod za život i tko su ljudi koji uzore pronalaze u aktivistima Željki Markić, Vici Batarelu te svećenicima poput studentskog kapelana Damira Stojića koji je svojevremeno izjavio da žena ne može zatrudnjeti silovanjem? Provjerili smo to prošle subote već u 9 sati ujutro kada je na Trgu Franje Tuđmana započelo okupljanje sudionika Hoda. Livada ispunjena mladima i balonima više je nalikovala na piknik, nego na aktivistički skup. Tek je velik broj svećenika i časnih sestara pokazivao da se radi o religijskoj akciji.

Na našu zamolbu, nasmijana ljubazna gospođa nam pokazuje pripremljene transparente, a za fotografiranje odabire onaj na kojem piše da nerođenom djetetu već 18. dan kuca srce, a da se sa 12 tjedana već smiješi. Pozitivno raspoloženju i zajedništvo među okupljenima je gotovo opipljivo, a dojam da se radi o mladim obrazovanim ljudima tek sporadično narušavaju stariji sudionici okićeni zastavama ili dijelovima narodne nošnje koji u sjećanje prizivaju folklor političkih mitinga s početka devedesetih godina. Očito, ovo nije priča za njih.

Priča je okrenuta prema mladima i budućnosti. Ne treba zaboraviti da, prema nacionalnom istraživanju Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, mladi su sve više religiozni pa je u Boga 2012. godine vjerovalo njih 78,7 posto.  A oni zaista vjeruju u ono što govore. Za njih je pobačaj plošan, nediskutabilan, jednostavan – samo legalizirano ubojstvo, dok izlaz iz svih nevolja nudi - Bog.  „Trudnicama koje nemaju uvjeta za djecu ili mladim djevojkama koje se boje roditi poručujem neka samo vjeruju u Boga i sve će biti u redu“, govori mlađahna sudionica Hoda koja ipak ne nudi rezervni scenarij onima koji nisu vjernici.

Nitko ne negoduje zbog prometnog kaosa

Oko 11 sati sve je spremno. U prvim redovima opet mladi i nasmijani, strateški pozicionirani nose transparente i balone.  Zaustavljen je promet Ilicom prema glavnom gradskom trgu, a policija na motociklima osigurava prolazak za 15 tisuća okupljenih. Ili 25 tisuća, ako ćemo vjerovati organizatorima. Ovoga puta nitko ne negoduje zbog preusmjeravanja tramvaja i automobila, niti zbog troška policijskog osiguravanja skupa, a što često možemo čuti u slučaju Povorke ponosa koju organiziraju LGBT organizacije. I nije to jedina poveznica sa šarenim paradama, jer je na početku povorke autobus-platforma za izvođače žive glazbe i razglas. Repertoar je, doduše, drugačiji – dobro znani pop hitovi s domoljubnom notom. „I rađati je domoljubno“, kazuje nam jedna od sudionica. „Dao bih sto Amerika, tek da sjednem na verandu, pa uz karte i bevandu brojim valove“, odjekuje Ilicom dok se u postranim ulicama događa sasvim normalan život kao i svake subote. „Jesmo li pobijedili u nogometu?“ - pita nas postarija gospođa iznenađena činjenicom da tramvaji ne voze.

„Pravo na izbor je pravo na život kakav želimo. 37.162 majke u ZG žive same s djecom. Opus dej go avej“, poruke su s transparenata koje uz trasu povorke drže desetak žena i dva mladića. Mirno se smješkaju Hodu za život uz poruku da taj hod gazi ženska prava. Jedan od prosvjednika, čini se, ima poznanike u povorci koji ga zazivaju imenom i traže da im kaže na čijoj je strani. „To su vam LGBTQ aktivisti koji se protive pro life-pokretu“, objašnjava na engleskom muškarac turistkinjama koje pitaju o čemu se radi. I one su mislile da je riječ o proslavi nekog blagdana ili događaja. Atmosfera, osjeća se, postaje sve napetija, jer iz smjera Trga dolazi informacija kako su feministkinje sjele na Ilicu.

„Sit-in“ je poruka, a ne eksces

 „Nije to nikakav pasivan otpor, to je provokacija“, kaže jedan od muškaraca na ulici, očito simpatizer pro-life pokreta. Kao i mnogi drugi ne uvažava, ili ne zna, činjenicu da je takozvani „sit-in“ uobičajen prosvjedni ritual koji u većini slučajeva nema stvarnu moć izravno zaustaviti neku akciju ili proces, već je namjera prosvjednika odaslati poruku. „To je protudemokratski. Što si one misle da one mogu spriječiti volju naroda? Udri ju nogom u gubicu pa trpaj u maricu!“ - savjetuje bijesni muškarac policajca koji je već na rubu živaca zbog okupljenih novinara i građana koji mobitelima pokušavaju snimiti događaj i odaslati ga na društvene mreže. „To su Babe. Što sad one hoće?“ - pita jedna od gospođa koja je prepoznala aktivisticu Sanju Sarnavku, bivšu predsjednicu organizacije Budi aktivna, budi emancipirana (BABE) u trenutku dok su je s ostalih 16 prosvjednika policajci unosili u vozilo. „U zatvor s njom pa neka prosvjeduje“, zadovoljno dobacuje. No nisu to jedine reakcije, jer dobar dio njih može se svesti na „Bravo, cure“, iako je među njima, koliko smo vidjeli, bio i jedan muškarac.

Za to vrijeme sudionici povorke strpljivo su čekali da se trasa oslobodi, uz pjesmu s platforme, dakako. A onda je uslijedio pobjednički ulazak na Trg bana Jelačića, to simbolično zauzimanje javnog prostora, uz „Lijepa li si“, pjesmu ikone desnice Marka Perkovića Thompsona. Možda je to najzornija ilustracija cijelog svjetonazorskog sukoba i društvene dinamike u kojoj, za sada, desni pobjeđuju lijeve i sekulariste, jer za prve je Perković oličenje domoljublja, a za druge promotor ustaškog režima. Iritacija ideološkim protivnicima je u Hrvatskoj opipljiva. Dok desni i konzervativni privatiziraju domoljublje pa protivnike nerazumno nazivaju apatridima, komunjarama i crvenima, lijevi su spremni svaki spomen Crkve ili isticanje nacionalnih simbola usporediti s propalom NDH i nazadnjaštvom.

Pametno promišljena akcija

Hod za život trenutno je najvidljivija manifestacija društvenog inženjeringa u Hrvatskoj. On nije ekscesan poput ploča s ustaškim pozdravima. On je uglađen, veseo, šaren, okuplja mlade na platformi pozitive i diskutabilnog zajedništva. Jer kada neki pozivaju na zajedništvo, oni misle na zajedništvo svojih istomišljenika. I to im polazi za rukom. No, kako se je to zapitao jedan od naših čitatelja dok smo na društvenim mrežama prenosili događaje iz Ilice, zauzimaju li se sudionici takozvane konzervativne revolucije jednako baš za svaki život od začeća do prirodne smrti, ako današnjim gej fetusima u budućnosti osporavaju prava koja drugima daju? I je li život kao biološko postojanje isto što i življenje?

Hod za život jest proces u razvoju i promišljeno utječe na generacije koje tek dolaze. S druge strane šutljive većine, angažirani sekularisti i lijevi aktivisti nemaju djelotvoran odgovor. Konzervativna revolucija koristi sve alate koji su do prije nekoliko godina bili isključivo u njihovim rukama, od građanskog udruživanja do taktičkih medija, ali s daleko jačom infrastrukturom i promišljenošću. Jer zanos 15 tisuća hodača teško da može zaustaviti transparent na kojem piše „Moja pič.. ne rađa nacionaliste“. Kao i što ugroženu sekularnost države neće očuvati nesnošljivost i prezir prema svakom manifestiranju vjerskog.