Hlače za četiri eura

Cindy Dillmann je prvi put u robnoj kući u Kalku, dijelu grada u Kölnu. O njoj je čula od prijatelja. Prodajni prostor od 450 četvornih metara proteže se na dva kata. Na donjem se nalaze dječji i muški odjeli, a na gornjem ženski. Osim toga, ovdje se mogu naći i kućne potrepštine. Sve je uredno posloženo, pultova s nepreglednim hrpama nabacane odjeće nema. Ova robna kuća postoji nekih tri mjeseca.

Ušteđeni novac odlazi za hranu

dy je već devet godina u invalidskim kolicima. Ona živi od neke vrste socijalne pomoći. "Ponekad si ne mogu priuštiti ni najpotrebniju odjeću", kaže ona. Ovoga puta je kupila dvije knjige i jastuk, a sigurno će doći ponovo. Jer, kako ističe, za nju je ogromna razlika plati li za hlače 50 ili 10 eura, jer onda može više potrošiti za hranu. Cindy Dillmann ističe da unatoč tome nema šanse da bi nešto i uštedjela za "crne dane".

Slične robne kuće i u drugim gradovima

U Kölnu čak 120.000 ljudi živi od takozvanog Hartz4, odnosno pomoći za nezaposlene, a 20 posto stanovnika ovog grada smatra se siromašnima. Upravo za njih su ljudi poput Birgitte Neumann iz kršćanske socijalne organizacije Diakonije Michaelshoven željeli stvoriti ovu ponudu. U razgovoru s kolegama iz drugih gradova ona je već čula o tome da postoje ovakve robne kuće i stalno se čudila da toga nema i u Kölnu. Zato je odlučila nešto poduzeti. S planiranjem se započelo prošle godine, kaže Birgitta Neumann i objašnjava: "Kupci su trebali biti ljudi s malim primanjima i zato smo željeli izabrati dio grada u kojem taj sloj stanovništva živi."

Pruža se i druga vrsta pomoći

Za Birgittu Neumann je važno povezivanje te ideje o prodaji jeftinih proizvoda sa zapošljavanjem onih koji su već više godina bez izgleda na tržištu rada. Zato u robnoj kući rade ljudi koji su najmanje dvije godine bez posla i za koje je pronalaženje nekog drugog radnog mjesta vjerojatno nemoguće. Jer, neki od njih nemaju nikakvo obrazovanje, neki su ovisni o drogama, a neki su odsjedili zatvorske kazne. Za njihova radna mjesta tri četvrtine troškova snosi državni Zavod za zapošljavanje, a ostatak Dijakonija Michaelshoven. Radni ugovor je ograničen na godinu dana.

Jedinstvena šansa za nezaposlene

Jedna od zaposlenih je 46-godišnja Kornelia Zembowski. Ona radi osam sati dnevno, posprema, savjetuje kupce, pomaže na blagajni. Kornelia kaže da vrlo rado dolazi na posao: "Sretna sam da dođem među ljude, jer sam inače vrlo suzdržana i sramežljiva. Ovaj posao mi je pomogao u savladavanju tih problema." Njezina je kćerka ponosna na nju, a i ona sama je sretna što napokon vodi uređen život. Kornelia se ovdje dobro osjeća i rado bi ostala i duže.

Veći broj se ne može naručiti

Ruben Wend je poslovođa robne kuće, obučava osoblje, radi rasporede za zaposlene, sortira robu i rado odgovara na svako pitanje. On priča da je roba koju se ovdje može kupiti polovna ili poklonjena. Tako dio ponude stiže od velikih tvrtki čija su skladišta premala i moraju se isprazniti kada dođe nova kolekcija ili prođe sezona, tako da se ovdje često može naći i odjeća poznatih marki. Zbog tog specifičnog načina nabave robe ovo je vrlo neobična robna kuća. Jer, poslovođa ne može ništa naručiti. "Kupci dolaze i pitaju može li se to još jednom naručiti ili nabaviti u određenoj veličini, no to je za nas nemoguće. Mogu se samo nadati da će se u idućoj pošiljci naći nešto odgovarajuće", kaže Ruben Wend.

Robnu kuću posjećuje oko 700 kupaca tjedno. To nije loše, ali trebalo bi ih biti više kako bi se mogli pokriti tekući troškovi. Cilj ove akcije je da se robna kuća samostalno financira i možda čak ostvaruje neku malu dobit. Birgitta Neumann vjeruje da će se to uskoro ostvariti.