Hitzlspergerovo priznanje: Od histerije do normalnosti

Prava reakcija bi zapravo bila slijeganje ramenima. Jedan nogometaš kaže da voli muškarce. Da, i? To je njegovo apsolutno pravo i nešto što je u današnje vrijeme sasvim normalno. Političari, umjetnici, modni dizajneri, glumci, pjevači, a također i sportaši očito žive kao homoseksualci. Udio homoseksualaca i lezbijki u ukupnom stanovništvu Njemačke iznosi, ovisno o studiji, između četiri i 17 posto. Zašto je priznanje Thomasa Hitzlespergera dakle tako spektakularna vijest za Njemačku? Zbog toga jer se u najmanju ruku nogometna javnost još uvijek prilično teško odnosi prema temi homoseksualnosti.

Na sve strane se govori o "rušenju tabua". U pitanju je jedan gay, koji to otvoreno priznaje, i to u posljednjoj utvrdi muškosti, u nogometu. To je zapravo nezamislivo. Rušenje tabua podrazumijeva da je prethodno nešto očito bilo tabuizirano. Priznati javno svoju homoseksualnost i uspješno igrati nogomet za mnoge je bilo nespojivo. Sada je vrijeme da se dokaže suprotno.

Hitzlspergerova odluka da istupi u javnosti je, s obzirom na cijelu pozadinu, hrabra. Riječ je o ogromnom iskoraku u tendencionalno homofobnom nogometu. Hitzlsperger je inteligentan čovjek koji se zalaže protiv izolacije, antisemitizma i rasizma. On nije obični nogometaš. Odlučiti se za priznanje nije mu bilo lako, šest godina se borio s time hoće li i može li svijetu ispričati da je homoseksualac.

Njegov oprez nije bio slučajan. U konačnici njegove reprezentativne kolege su pričale ponižavajuće viceve o homoseksualcima, a poznati odgovorni u nogometu poput Reinharda Rauballa, predsjednika Udruženja klubova Bundeslige, snažno su upozoravali na posljedice jednog takvog priznanja. Stoga nije slučajno da se Thomas Hitzlspreger na ovaj korak odlučio tek po okončanju aktivne karijere. On više ne mora strahovati od neprijateljstva iz navijačkih redova, iz čije anonimnosti se desetljećima urla protiv homoseksualaca, ne mora razmišljati o nezrelim komentarima svojih klupskih kolega, ne mora strahovati za sponzore.

Zadatak društva

U ogromnom medijskom odjeku Hitzlspergerovog priznanja nudi se šansa da se stvari promijene. Sada i zauvijek. Ohrabrenje koje Thomas Hitzlspreger dobiva na društvenim mrežama je ogromno. Čini se da su brojni fanovi čekali na to da se jedan hrabri profesionalac odvaži za korak naprijed. To sve proturječi svakom horor-scenariju da bi jedan nogometaš Bundeslige, koji prizna da je gej, u najkraćem mogućem vremenu izgubio svoj posao.

No ovo nije zadatak pojedinaca među aktivnim profesionalnim igračima. To je društveni zadatak nogometnog svijeta i medija. Okruženje također mora odati svoje uvjerenje onako kako je to učinio Thomas Hitzlspreger. Navijači bi trebali prestati pjevati stupidne homofobne pjesme, a umjesto toga poslati znakove s plakatima ohrabrenja i odgovarajućom koreografijom. Odgovorni u nogometnom svijetu bi trebali ohrabrivati, a ne upozoravati. A novinari bi trebali spriječiti histerične reflekse i sada divlje špekulirati o tome koje priznanje je sljedeće. Hitzlsperger se odvažio na to da izađe iz vlastite sjene. Sada bi to trebao učiniti i nogometni svijet.