"Hajdemo objesiti mačkicu!"
29. listopada 2016
Mali psić je bio izdajica, suučesnik zločestog vuka. Zato mora biti likvidiran i to smrću vješanjem. Slična sudbina zadesila je i jednu mačkicu (naslovna fotografija) jer je ona bila neprijatelj koji je poražen.
To nije sadržaj nekakvog jeftinog filma strave i užasa, nego su to slikovnice koje čitaju mališani u Iranu. Shohreh (ime promijenjeno u redakciji) je grafička dizajnerica iz Isfahana i priznaje da nije niti razmišljala o sadržaju slikovnica dok i sama nije dobila kćerkicu. Ali se zaprepastila, čega se sve tamo može naći: "Dobro gledam, što kupujem za moju osmogodišnju curicu. Moram paziti da ne dobije knjigu u kojoj se veliča nasilje."
Odrasli Iranci zapravo radije gledaju televiziju i ne čitaju knjige osobito mnogo. Ali to je zemlja u kojoj skoro 80% stanovništva zna čitati i pisati. Po službenim statistikama, svaki Iranac prosječno dnevno čita 70 minuta - što je jednostavno previše dobro da bi bilo točno, čak i ako se u to ubroji i čitanje vjerskih knjiga i molitva. Ali makar su zabavne knjige i romani skupi, Iranci doista čitaju više nego građani mnogo razvijenijih zemalja, tako da i za mališane postoji mnoštvo knjiga i slikovnica.
Svijet i život po volji hodža
"Dječje knjige se prodaju mnogo bolje nego druge knjige", kaže nam Shohreh. "Poznajem mnogo roditelja koji svojoj djeci najradije poklanjaju knjigu, makar sami tek rijetko nešto čitaju." A u svakom slučaju, misli ova mlada iranska majka, bilo bi bolje i tim roditeljima da prvo pročitaju što piše u toj knjizi prije nego što je poklone svojoj djeci.
Jer u Iranu se oštro nadzire sadržaj svake knjige koja će se naći u prodaji. I slikovnice mora odobriti posebno tijelo pri iranskom ministarstvu kulture tako da i one moraju odgovarati oštrim kriterijima i islamskim zakonima. A to onda znači - za izdajicu je kazna smrt, pa makar to bio psić ili mačkica.
Taj vjerski svjetonazor u slikovnicama ide i dalje: na primjer, u Iranu je ženama naloženo da pokriju kosu kada se nalaze na javnom mjestu. A kod kuće i među svoja četiri zida zapravo mogu nositi što ih je volja. Ali što onda s mamom junaka u slikovnici? Ona naravno i kod kuće mora biti pokrivena. A ako je ilustrator i naslikao mamu ili baku bez marame, onda nakladnik sam mora nacrtati maramu na njihovim glavama. Jer inače knjiga neće biti dozvoljena, a ta dozvola se uvijek može uskratiti. Po volji Ministarstva, čak i ako je knjiga već u prodaji.
Smaknuća kao predstava za čitavu obitelj
"Dječje knjige su postale mnogo religioznije nego prije", objašnjava Shohreh. "U priči sad mnogo češće bude riječi o džamiji ili vjerskim običajima." A tu onda spadaju i javne likvidacije i ona se ne čudi da se takve slikovnice dobro prodaju usprkos takvim užasnim ilustracijama. "Tu ljudi i sami idu na javna smaknuća i čak vode svoju djecu sa sobom." U Iranu je samo u 2015. smaknuto oko tisuću ljudi, mnogi od njih javno i u prisutnosti brojnih znatiželjnika. Oni su svih dobnih skupina i društvenih slojeva, jer ih se sve uspjelo uvjeriti kako je smrtna kazna jedini način da se provede pravda.
"Čitavo društvo Irana se ciljano desenzibilizira", objašnjava nam i Mohammad Mostafaie. On je 2010. morao napustiti zemlju zbog svojeg angažmana za ljudska prava jer se kao odvjetnik osobito bavio smrtnom kaznom na koju su bila osuđena djeca i maloljetnici. U Iranu se i njih likvidira, ali moraju čekati svoje pogubljenje dok ne navrše 18. godinu. "Pogled u statistike u Iranu pokazuje kako je mnogo više nasilja u obiteljima. To ima mnogo razloga, ali to nasilje u javnosti svakako je jedan od čimbenika. Ljudi koji vide nasilje svaki dan ne oklijevaju i sami počiniti nasilje. A nasilje se u Iranu slavi kao neko posebno dobro."