Gouillonove ekipe protiv „lažnih vijesti“

Ured za kulturnu i javnu diplomaciju, koju je Vlada Srbije službeno utemeljila u svibnju, još nema web-stranicu ili broj telefona, ali već ima direktora. A direktor ima velike planove.

Arnaud Gouillon, rodom Francuz, a izborom Srbin, humanitarac i viđeni član Srpske napredne stranke, najavio je tim za borbu protiv „lažnih vijesti" o Srbiji u stranim medijima.

Taj tim će, rekao je Gouillon za Večernje novosti, slati demantije i autorske tekstove.

„Želimo postići da oni koji su navikli objavljivati laži i negativne strane događaja na Balkanu, pa i o Srbiji, znaju da će svaki put dobiti odgovor i da reakcija neće izostati“, naveo je Gouillon.

Do kraja godine bi trebale biti „spremne ekipe“ za engleski, francuski i njemački jezik, možda i talijanski. „U svakom timu će biti po nekoliko novinara koji će biti ili rodom iz tih zemalja ili Srbi iz dijaspore koji su tamo rođeni, a koji razumiju jezik i mentalitet te zemlje.“

Stvar je obavijena velom tajne. Što će točno raditi Gouillonov „tim“? Tko će biti u njemu? Koliko će to koštati porezne obveznike? I na kraju, čemu sve to služi?

Ta pitanja DW-a su u Vladi Srbije ignorirali. Ni novopečeni direktor Gouillon ne reagira na pozive za intervju.

Imidž Srbije

U tekstu Večernjih novosti istaknut je primjer novinarke britanskog Telegrapha koja je u travnju snimila kratki video na brdu iznad Leposavića. Bila je odjevena u maskirne boje s pancirnim prslukom i dramatično se pitala prijeti li na Kosovu sljedeći veliki konflikt u Europi?

Na takvu senzacionalističku najavu reagirali su tada i brojni zapadni novinari, neki su i ismijali kolegicu jer se usred idiličnog krajolika javlja opremljena za rat.

Iako su primjeri izvještavanja o Srbiji i regiji rijetko tako bizarni, oni često jesu stereotipni, kaže Milan Krstić, docent na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu koji je doktorirao na tu temu.

„Nasljeđe devedesetih je i dalje jako u određenim medijima i političkim krugovima. To je teško ostaviti iza sebe. Temelji se na kalkulaciji da su Srbi počinitelji, a drugi žrtve, bez ulaženja u finese“, kaže Krstić za DW.

Tu je, dodaje on, i širi negativni stereotip o Balkanu, kao zatucanom dvorištu EU-a.

Zato Krstić ne diskvalificira u startu pokušaj Srbije da se bavi mekom diplomacijom i kroz medije. I kaže još nešto – Srbija se treba boriti da se za nju uopće čuje.

Jer, ovo više nisu devedesete. Prilozi koji se tiču Balkana objavljuju se tek povremeno i rijetko su na prvim stranicama zapadnog tiska ili na početku TV-dnevnika.

Naš sugovornik se također pribojava najave kakvu je dao Gouillon. „Srbija treba raditi na poboljšanju imidža u inozemstvu, ali bi naglasak trebao biti na pozitivnom aspektu. A ne da to budu odgovori, svađe i polemike koji bi samo mogli potvrditi stereotip o svađalačkim Balkancima“, kaže Krstić.

Propagandne brigade?

Vlasti predvođene predsjednikom Aleksandrom Vučićem mnogo puta su demonstrirale da imaju tanku kožu i živce kad su u pitanju napisi u uglednim zapadnim listovima.

Od tekstova u New York Timesu, Washington Postu, Frankfurter Allgemeine Zeitungu ili onih koje je objavio i DW – o regionalnim medijima da se i ne govori – često su pravljeni spektakli, zavjere, sazivane su konferencije za medije i emitirane specijalne emisije na Pinku i Happyju.

Upitan da ocijeni Gouillonov novi zadatak borbe protiv navodno lažnih vijesti, jedan poznati beogradski novinar odbio je govoriti za DW, rekavši da je povod neozbiljan. I da vlast trenutnim hajkama na neovisne novinare u Srbiji pravi mnogo više štete.

Željko Bodrožić, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, o osnivanju „timova protiv lažnih vesti“ kaže da se tu „propagandistička ekipa“ Aleksandra Vučića pojavljuje na novom zadatku.

„Ludilo je očigledno uzelo maha, jer sve podsjeća na Sjevernu Koreju i tamošnju Upravu za agitaciju“, navodi Bodrožić za DW.

Problem za vlast je što se odavno i u renomiranim europskim medijima zna što se u Srbiji događa, nastavlja on. „I te vijesti, koje bi sada Arnaud Gouillon htio demantirati, uglavnom su istinite."

Za državu ili partiju?

Milan Krstić pak kaže da je tanka linija između obrane imidža države i obrane vlasti.

„Jedno je reći da su i Srbi bili žrtve devedesetih, da neki zločinci nisu kažnjeni i da Srbi nisu mali Rusi... a drugo je braniti vlast kad recimo Freedom House kaže da je Srbija hibridni režim ili da se priča da u Srbiji cvjeta cvijeće“, dodaje on.

Gouillonov ured bi, ako pređe tu liniju, lako mogao postati samo još jedno oruđe za medijski baraž po Zapadu.

Naime, kako tumači Krstić, zapadni pritisci na Srbiju ponekad jesu jaki i netaktični – posebno u pogledu Kosova – ali se pod Vučićevom vlašću to često uzima kao zgodan alat.

„Kad treba publici skrenuti pažnju s neke bolne unutarnje teme, onda je Zapad uobičajeni sumnjivac“, dodaje on.

Arnaud Gouillon, u mladim danima ekstremni desničar koji se pokušavao kandidirati i za predsjednika Francuske, već dugo humanitarno pomaže Srbima na Kosovu.

Donedavno je bio direktor Uprave za suradnju s dijasporom i Srbima u regiji, a sjedi i u zastupničkoj klupi u taboru Srpske napredne stranke.

U posljednje vrijeme se ne izlaže kritičkim pitanjima novinara. Povodom prvih reakcija na njegovo novo direktorsko mjesto, na mreži X je napisao: „Svi ’domaći’ mediji koji se financiraju donacijama iz inozemstva su napali naš novi projekt. To znači da smo na dobrom putu.“

Prva financijska injekcija za Gouillonov put već je tu. Kako je doznala Nova ekonomija, njegovom uredu je iz proračunske rezerve prebačeno nešto više od tri milijuna eura.