Razočarani susjedom Njemačkom

Janina Urban stavlja na stol tanjur s božićnim kolačićima. Njezin sin Lukasz bio je prva žrtva terorističkog napada na božićni sajam u Berlinu u prosincu prošle godine. Taj Poljak je bio vedri i veseli vozač kamiona. Atentator Anis Amri ubio ga je kako bi došao u posjed njegovog šlepera kojim je usmrtio 11 ljudi, a više od 70 ranio. Bio je to monstruozni čin koji niti jednog dana ne da mira Janini Urban i njezinom mužu Henryku.

Lukaszovi roditelji žive u prizemlju svoje kuće, a njihov unuk i snaha, udovica Suzana Urban su na prvom katu. Suzanin suprug se kobnog dana u prosincu 2016. stigao na odredište dan ranije nego što je trebao. Spremao se prenoćiti u svom kamionu na robnom terminalu berlinske riječne luke (Berliner Westhafen), gdje je idućeg jutra trebao istovariti nekoliko tona čelika.

Njegov uokvireni portret stoji na komodi u dnevnom boravku. Za stolom sjede njegova majka i otac. Majka Janina ima tamne podočnjake. Puna je tuge i gorčine. Nudi nam kavu.

Spomenik žrtvama

Dugo su, vani na dvorištu, razmišljali da li da s nama razgovaraju. Sada žele iskazati kao dobri domaćini. "Već dugo više ništa ne razumijem", priča nam otac Henryk Urban. Deset godina ranije umro je brat Lukaszev brat. Sada braća leže jedan pored drugog na groblju u susjednom mjestu Banie. Tuga je pomiješana s bijesom. Majka Janina ne može skriti svoje osjećaje prema njemačkoj vladi i prije svega kancelarki Merkel. Očekivali su od nje neku osobnu gestu, recimo pismo u kojem im izražava saučešće. U tjednu pred Božić se svečano otvara spomenik žrtvama terorističkog napada na stepenicama ispred memorijalne crkve cara Wilhelma na Breitscheidplatzu. Tamo bi na jednoj stepenici trebalo biti ugravirano ime Lukasza Urbana. "Ali kakav je to simbol?", kaže Henryk Urban: "Ime na jednoj stepenici?"

Iz dnevne sobe Urbanovih pruža se pogled na glavnu ulicu poljskog Roznowa, gradića u zapadnoj Pomeraniji. Granica s Njemačkom na rijeci Odri udaljena je 15 minuta vožnje automobilom. To je područje južno od Szczecina, u čijoj je blizini autoput koji vodi do Berlina i Hamburga.

Do 1945. to područje je bilo u sastavu Njemačkog Reicha. "Berlin je za Lukasza bio poput Szczecina", kaže otac Henryk. Njegov sin je deset godina sjedio za volanom šlepera i uvijek je rado vozio u Njemačku. Berlin i Brandenburg su se obitelji sviđali. "Tamo ima puno finih ljudi", kaže Henryk Urban. Ali vlada, institucije, njemačke službe su po njihovom mišljenju "bez respekta".

Godina tuge

Lukasza Urbana ubio je islamistički terorist kojega je njemačka policija držala pod prismotrom, ali ne i u tjednima uoči napada. Nitko iz tvrtke u Berlinu, "koja je Lukasza pustila da čeka tako dugo, nije došao, nije rekao da im je žao", kaže Henryk Urban. Da je njegov sin mogao parkirati kamion u dvorištu tvrtke Thyssen-Krupp, sada bi bio živ, dodaje. "Tvrtka je prije toga u svoje dvorište pustila dva njemačka vozača kamiona."

Psiholozi kažu da se negativni stavovi učvršćuju, ukoliko se predugo ne ispune opravdana očekivanja. Janina Urban je pobožna katolkinja. "Naš svećenik mi je jako pomogao", kaže. A svećenik Tadeusz Giedrys nam priča: "Bilo je puno tragedije u ovoj obitelji. Lukaszova majka izgubila je u Berlinu svog drugog sina. To je bio drugi strašan udarac. Vidio sam kada je dobila slom živaca. Zato je za njih važno da budu među ljudima."

Predodređen za vozača

Janina Urban donosi kutiju s fotografijama: Lukasz kao beba, kao mali dječak, uvijek sa smješkom na licu, kao tinejdžer s podužom, valovitom kosom.Tri godine prije njegovog rođenja, njegova majka se iz malog mjesta na poljsko-bjeloruskoj granici preselila na drugu stranu u poljsko Roznowo. Zaposlila se u jednoj zadruzi za prijevoz.

Njemačka kancelarka - kćerka jednog evangelističkog pastora - živjela je u kući u Brandenburgu, ne tako daleko od Urbanovih. Majci Urban je do geste. Na pogreb njezinog sina došao je poljski predsjednik, kaže.

Urbanovi su još uvijek šokirani činjenicom da je nakon napada njihov sin u medijima predstavljen kao mogući atentator. A onda Janina izgovara rečenicu, o kojoj je razmišljala mjesecima, a koja joj se počela rađati u glavi nakon što je saznala za planirani susret kancelarke Merkel i obitelji žrtava u tjednu pred Božić. "Želim reći gospođi Merkel da ima krv moga sina na svojim rukama". Okrutna rečenica. Rečenica koja otkriva svo razočarenje poljske majke čiji je sin ubijen u islamističkom napadu u Berlinu.

Obitelji žrtava su početkom prosinca napisali otvoreno pismo Angeli Merkel i žalili se što ih nije pravovremeno posjetila. Žale se i zbog zakazivanja službi u borbi protiv terorizma.

Opunomoćenik za žrtve Kurt Beck

2017. je njemačka vlada imenovala premijera Rheinland-Pfalza Kurta Becka (SPD) za opunomoćenika za brigu oko žrtvama. "Tadašnji predsjednik Joachim Gauck susreo se sa žrtvama, ali ne i kancelarka Merkel. To su obitelji žrtava doživjele kao veliki propust."

Janini Urban je njemački predsjednik ostao u lijepom sjećanju. Kao i način na koji su se prema obitelji odnosili prilikom posjeta mjestu zločina dva mjeseca nakon napada. Bivši pastor Mecklenburga Joachim Gauck pitao ih je za rođendan njihovog sina Lukasza koji bi nekoliko dana ranije bio napunio 38 godina. Gauck je bio pripremljen i to je na njih ostavilo dobar utisak.

Bijes rođaka

Janina Urban je o smrti svoga sina saznala preko nećaka koji je njezinom sinu bio šef. Bio je to špediter Ariel Zurawski. On se još uvijek nada odšteti iz Njemačke. I on tuguje za Lukaszom, svojim, kako kaže, najboljim vozačem. Šire se i glasine da je možda njemačka policija ubila njegovog rođaka. Državno odvjetništvo iz Szczecina tražilo je istragu.

Ariel Zurawski je bijesan. Dobio je 10.000 eura kao odštetu, kao i drugi članovi obitelji žrtava. Novac mu je stigao iz posebnog fonda Ministarstva vanjskih poslova. No, šteta je deset puta veća, a o ljudskom gubitku da ne govorimo. I onda se opet može čuti ona rečenica koja se često ponavlja i koja puno govori: "Znate, to je tipično za odnos Njemačke prema Poljacima: ako si Poljak, nemaš pravo ni na što."