Godina dana bez Opela

Kraj pogona Opela u Bochumu, nakon čitavih godina muke i neizvjesnosti, borbe i natezanja s matičnim koncernom, američkim General Motorsom, je protekao razmjerno tiho i bez kamera i novinara. Nakon tradicije duge 52 godine je na tvorničkoj traci sklopljen posljednji Opel Zafira i to je onda bio kraj za oko 3.300 radnika tog pogona. Atmosfera ionako nije bila za kamere jer je bilo jasno kakve dvojbe baš sve muče: što će biti sutra? Kad će opet biti posla i kad će plaća opet 'sjedati' svakog prvog u mjesecu?

Tim više što i Bochum i čitavo Rursko područje već ima dugu tradiciju propadanja. "Zlatno" doba je to područje imalo usred industrijske revolucije, kad se tamo masovno vadio ugljen i posvuda su se pušile visoke peći čeličana i željezara. Naravno da se tek uvjetno može reći kako je u tom dobu za radnike bilo nečega "zlatnog": od nadnica se jedva moglo živjeti, radilo se od jutra do mraka pa je tako i u nedalekom Kölnu jedan Karl Marx jedva išta smio pisati o uvjetima u kojima žive ti radnici jer su mu članci bili redovito cenzurirani.

Tek nakon Drugog svjetskog rata je i radnicima Rurskog područja postalo bolje. Bilo je posla, niti plaće nisu bile tako loše i nije bilo malo rudara ili radnika čeličane koji nakon posla nisu kući išli biciklom, nego su sjedali u svoj auto. Tako je i automobila trebalo sve više, a u Bochumu je i Opel otvorio svoj pogon. Iz njega je izašlo na tisuće Kadetta, Ascona ili Astra.

Tiha i nezaustavljiva propast

Ali dok je u sedamdesetima još čitavo rursko područje maštalo o tomu da kupi Opel Mantu, pravu ikonu tog područja i epohe, već je počelo propadanje koje, kao i s Opelom u Bochumu, nikako da stane. Ugljena tamo još uvijek ima, ali po njega treba ići sve dublje u zemlju tako da se više isplati kupiti ugljen na svjetskom tržištu dnevnih kopova u Americi ili na nekom drugom kontinentu. Bez ugljena se više nije isplatilo niti taliti čelik tako da je i od nekadašnjih metalurških giganata ostajala tek njihova sjena.

Kako je globalno tržište progutalo tešku industriju, tako je odumirala i proizvodna industrija uopće. U Bochumu je pogon otvorio vjesnik novog doba, finski proizvođač mobitela Nokia, ali i on je zatvorio pogon zbog neizdrživog pritiska konkurencije s Dalekog istoka. A onda je 5. prosinca 2014. konačno zatvoren i pogon Opela.

Rolf Heyer je na čelu inicijative "Bochum Perspektive 2022 GmbH" koju su potakli grad Bochum i Opel. Opel se obvezao financijski sudjelovati kad je odlučeno o zatvaranju pogona. On uporno tvrdi kako je svaka propast i prilika da se počne nešto novo, ali priznaje i kako je šteta - upravo golema: "Pored štete koja je počinjena nestankom radnih mjesta i kod zaposlenih i njihovih obitelji, ona je nastala i kod liferanata, drugih ljudi koji su također imali posla s Opelom, to ne prestaje tek kod stalno zaposlenih. Ali naravno da je i to prilika za nove djelatnosti, nova radna mjesta i da se potakne još jedna promjena čitave strukture ovog područja."

Propast je i prilika za nov početak?

Grad i pokrajina tu promjenu žele pomoći pa su na raspolaganje stavili golemo područje gdje bi trebalo nastati to "Rursko područje 2.0". Već za prvi odsječak tog industrijskog područja, nekih tridesetak hektara, inicijativa je primila tristotinjak upita gdje šezdesetak planova daje nade u budućnost. "Najveći interesent, s kojim smo sad i u konkretnim pregovorima, je logistički koncern DHL (odnosno Njemačka pošta - op. pr.) koji ovdje želi stvoriti distribucijski centar kapaciteta oko 50 tisuća paketa na sat. U prvoj fazi DHL želi otvoriti 500 radnih mjesta", kaže nam dr. Rolf Heyer.

Ali što je 500 radnih mjesta kad je samo u Opelu na kraju bilo 2.600 zaposlenih - u osamdesetima ih je čak bilo preko 20 tisuća? Statistika o nezaposlenosti u tom području na prvi pogled nije drugačija nego drugdje: iznosi 9,5%. No ako se malo bolje pogleda, stanje je mnogo mračnije: od 17.900 osoba koje traže posao njih više od 14.100 posao bezuspješno traži već dugo vremena. Među njima je i nesretnih 4.000 nekadašnjih suradnika Nokije, a i broj nezaposlenih zapravo nije točan.

Opel se obavezao tamošnje zaposlene prihvatiti u "prijelaznu" tvrtku koja onda njima i plaća socijalnu pomoć. Naravno da svi oni traže posao, ali oni tako nisu obuhvaćeni statistikom tamošnjeg Zavoda za zapošljavanje. A čak i Eva Kerkemeier iz sindikata zaposlenika u metalnoj industriji IG Metall se pita, hoće li ti radnici i stručnjaci za obradu metala još ikad naći posao u svom zanimanju.

Jedva svaki deseti se "izvukao"

"Uvijek me obuzme tuga kad vidim koliko nam doista nedostaje tvorničkih radnih mjesta. Imamo mnoštvo ljudi koji godinama ne mogu naći posao, a tih dvije i pol tisuće bivših radnika Opela i njima tope nadu da će ga ikad naći. Jer oni su tek došli na tržište rada, njima se plaća prekvalifikacija pa tako imaju i više šansi naći posao od onih koji već najmanje 12 mjeseci nemaju posao. Jer ako pogledam samo posljednjih pet godina u toj regiji, onda je tu nestalo najmanje 10 tisuća radnih mjesta. A sad nam to fali. "

Vratimo se našem pitanju: koliko njih od 2.600 zaposlenika Opela koji su tog petka 5.12.2014. zadnji puta došli na posao, danas radi na novom radnom mjestu? Odgovor je zapravo porazan: njih niti 300. "Nešto više od 100 kolegica i kolega je napustilo prijelazno poduzeće jer su našli drugo radno mjesto. I ima njih 150-200 koji su u postupku kvalifikacija i rade u probnom roku i za koje se nadamo da će tamo i ostati."

Neki od radnika Opela su se prekvalificirali za strojovođu i rade kod željeznice, nekako je išlo i djelatnicima tvorničke vatrogasne službe koji su sad u "pravim" vatrogascima. Neki su prihvatili posao domara u velikim stambenim holdinzima, ali djelatnica sindikata se žali da poslova u njihovoj, metaloprerađivačkoj struci praktično - nema. A i kod svih tih pustih hektara novog industrijskog područja je vrlo skeptična: "Ništa nam ne pomaže da tamo postave sve i svašta. Djelatnicima Opela to ništa neće pomoći, jer za sve to treba vremena da se sagradi i počne s radom."

Zapravo i Opel - radi!

Rolf Heyer iz inicijative "Bochum Perspektive 2022" ipak tvrdi kako se i "stara" industrija zanima za taj grad. Tako je i metalurški koncern ThyssenKrupp u Bochumu otvorio servisni centar i u budućnosti tu želi usredotočiti čitav niz aktivnosti. Perspektiva je i znanost i istraživanje jer je Rursko sveučilište u Bochumu već i sad među najvećim poslodavcima grada i zapošljava više od šest tisuća suradnika.

Ali zapravo najviše sreće imaju oni koji su u samom Opelu preživjeli i tu posljednju, veliku "čistku" prije godinu dana. Njih petstotinjak je ostalo kako bi demontirali pogon i pobrinuli se za sadržaj skladišta. Njihov posao ne samo da nije završen, nego se čak i širi: Opel u Bochumu želi stvoriti središnje mjesto za isporuku rezervnih dijelova i kako tvrdi Rolf Heyer, Opel čak planira uložiti šezdesetak milijuna eura kako bi stvorio takav servisni centar. Trenutno na tom poslu radi 430 djelatnika, ali lako bi u Opelu moglo svoj kruh naći oko 700 radnika.

Jedino je pitanje - tko će biti među njima? A tko među 18 tisuća nezaposlenih u Zavodu za zapošljavanje? Jer neka nova epoha za Rursko područje, ovaj put bez ugljena i teške industrije, još nije na vidiku.