Glasovi iz pakla

Došli su za vrijeme školskog odmora. Njih dvojica. Direktor škole i jedan suradnik STASI-ja, tajne službe bivšeg DDR-a. 22. studenoga 1950. je Horst A. Hennig uhićen na školskom dvorištu gimnazije u Burgu kod Magdeburga. "Vaš otac Vas je optužio za špijunažu", objasnio mu je malo kasnije jedan major zloglasne ruske tajne službe NKVD. Hennigu je tada bilo 16 godina. Iz istočne Njemačke je otpremljen u Sovjetski Savez gdje je u jednom od "popravno-radnih" logora Gulaga (Главное управление лагерей - Glavna uprava logora) proveo više godina.

Strahote života u logoru

"U logorskoj hijerarhiji sam bio sasvim na dnu. Ja sam bio Nijemac", sjeća se Hennig nakon više desetljeća. U međuvremenu mu je 81 godina. U logoru broj 11 u regiji Mordoviji smješten je u jednu baraku skupa s mladim kriminalcima. Oni su bili grozni. Ali, oni su ga i spasili. Imao je sreće pa je bio pod zaštitom njihovog vođe. Život u logoru je bio grub. On je naučio u te četiri godine robijanja isključiti suosjećanje. "Primjerice kad se igralo za uši odmetnutih kriminalaca. Samo sam se nadao da ih neću morati ja odrezivati."

Više desetljeća kasnije Horst A. Hennig je svoja sjećanja iz logora ispričao povjesničaru Meinhardu Starku. On je skupljao priče logoraša. U međuvremenu je nastalo 1.200 sati snimljenoga tonskog materijala i 46.000 stranica dokumenata. Taj jedinstveni arhiv on je u listopadu 2015. predao berlinskoj Zakladi za suočavanje s diktaturom SED-a. "Najvažnije kod toga arhiva je da on čuva uspomenu na žrtve", kaže Stark.

Protiv zaborava

Brojne pojedinačne priče daju cjelovitu sliku terora. A tko posluša te snimljene vrpce, priče će mu ostati trajno usječene u sjećanje. Kao ova Horsta A. Henniga. Ili Friede Mayer Melikove, koja se sjeća: "Kad sam bila uhićena bilo je to kao grom iz vedra neba. Moje dijete je spavalo. Nisam ga probudila." Ili priča Elvire Logutko: njoj je bilo pet godina kad je NKVD došao i odveo njezinu majku. "Imam fobiju od kucanja", priča ona, "do danas. Uvijek se stresem. Ne znam zašto oni nikad nisu koristili zvonce."

Ovim arhivom Zaklada koja je osnovana po nalogu Njemačkog Bundestaga želi dati glas žrtvama staljinizma. Za direktoricu Annu Kaminsky ova zbirka znači "da možemo zatvoriti jednu jako veliku rupu u europskoj kulturi sjećanja". Nema puno takvih arhiva o staljinističkom teroru između 1930. i 1950-ih godina. A većina spisa i dokumenata nalaze se u ruskim arhivima i do danas su nedostupni javnosti.

Horst A. Hennig je kasnije doznao kako je došlo do njegovog uhićenja. Optužbu za špijunažu izrekao je njegov otac kojega su mučili. "Batinama su od moga oca iznudili priznanje", priča on. Hennig je oca vidio još jednom za vrijeme procesa. "On je bio samo još kost i koža, nije više imao zubi." Tek nakon izlaska iz logora doznao je za očevo smaknuće u Moskvi. I njegova majka je bila u logoru. Puštena je 1955. I on i majka su izručeni u Saveznu Republiku Njemačku gdje su mogli normalno živjeti.

Nakon pada Berlinskog zida 1989. Hennig je posjetio svoj stari zavičaj na istoku Njemačke. Stari poznanici su mu pripovijedali da je učiteljima i učenicima bilo zabranjeno govoriti o njegovom uhićenju. "Doznao sam da sam u svojoj školi vođen kao nepostojeći." Dokumentima Arhiva Gulaga Zaklada za suočavanje s diktaturom SED-a vraća žrtvama dio njihove egzistencije.