Gdje prestaje navijački patriotizam a počinje nacionalizam?

Rezultat utakmice Njemačka - Gana, koja je odigrana u natjecanju po skupinama, je za njemačku momčad bio sve samo ne zadovoljavajući. U tom trenutku se na Twitteru pojavila poruka: „Nadam se da će nekoliko crnaca umrijeti usred utakmice od AIDS-a.“ Jasan primjer rasizma zbog kojeg se maloljetna autorica naknadno i ispričala. No, taj slučaj je opet pokrenuo rasprave o tankoj granici između patriotizma i nacionalizma, koje posebice tijekom velikih sportskih natjecanja, poput aktualnog Svjetskog prvenstva u nogometu, izlaze na površinu.

Nacionalni ponos ili nacionalizam

Onaj tko je nogometni navijač, jasno se odlučuje za jednu momčad. Na koncu, to je i smisao natjecateljskih sportova. No tu, kako kaže socijalni psiholog Ulrich Wagner sa Sveučilišta u Marburgu, i leži opasnost, jer identificiranje s jednom momčadi ne ide bez jasnog odmaka od protivnika. Na prvi pogled bezazleni navijački patriotizam se brzo može izroditi u nešto drugo. Cvjetne havajske ogrlice, zastave, baloni u bojama njemačke zastave nisu uvijek puko izražavanje simpatija za vlastitu nacionalnu momčad. “Ja sam uvijek krajnje oprezan kad su ovakvi oblici nacionalne identifikacije u pitanju”, kaže sociolog Wagner. Njegovu bojazan potkrepljuju i studije koje pokazuju da nacionalni ponos brzo može prijeći u netrpeljivost prema strancima.

Prijelomni trenutak u, zbog povijesnih razloga, pomalo ukočenom odnosu prema vlastitom patriotizmu, Njemačka je doživjela tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 2006., održanog u samoj Njemačkoj. “Mi se kao Nijemci ne možemo samo tako opušteno odnositi prema patriotizmu. Ovako opušteni način koncentracije na nacionalni ponos je uvijek loša ideja”, smatra Andreas Zilk, direktor Instituta za istraživanje sukoba i nasilja u Bielefeldu.

Rasizam ili šala

On stoga kritički gleda i na “ljetnu bajku” kako su tih nekoliko natjecateljskih tjedana Svjetskog prvenstva u Njemačkoj prozvali mediji. Zilk smatra kako je i politika zloupotrebljavala opasne stavove, prema kojima Nijemci “napokon bez straha” mogu pokazivati svoje nacionalne osjećaje, bez bojazni da ih se trpa u neku, povijesno gledano, negativnu kategoriju. “Nogomet je povezan s emocijama i tu brzo popuste sve brane”, kaže Zilk. Na površinu izlaze i stoljećima uvriježeni klišeji vezani uz rase ili nacionalnosti. To se vidjelo i na samom stadionu u Fortalezi na utakmici Njemačka-Gana gdje su se neki njemački navijači pojavili lica obojanih u crno noseći crne kovrčave perike. Možda je to trebala biti šala, no organizacije koje se bore protiv diskriminacije su osudile te navijače, a i Fifa je razmišljala o kaznenim mjerama.

Bez “efekta Özil“

Sociolog Wagner smatra da je opasna granica između patriotizma i nečeg drugog prijeđena i pri susretu Njemačke i Portugala, kada je skupina navijača povikivala “Sieg, Sieg”, što se može protumačiti kao želja za pobjedom (Sieg=pobjeda), ali i reminiscencija na nacističku Njemačku i nacistički pozdrav “Sieg Heil”. Pritom mnogi zaboravljaju činjenicu da je njemačka nogometna reprezentacija odraz današnjeg njemačkog društva, u kojem gotovo 20 posto stanovništva ima useljeničku pozadinu. Taj tzv. Özil efekt (nazvan po njemačkom reprezentativcu turskog podrijetla Mesutu Özilu), koji je bio primjetan nakon Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi prije četiri godine, očito je nestao.