Galebovi i vrane kao masovne ubojice

U jednoj trgovini malim životinjama, Melanie Daniels upoznaje odvjetnika Mitcha Brennera. U kratkom razgovoru, on joj kaže kako svoje odmore i vikende provodi na kalifornijskoj obali. Nekoliko dana kasnije, Melanie odlučuje potražiti ga i dolazi u dotično mjesto, u Bodega Bay. Idila koja ju ovdje na prvi pogled očekuje, uskoro pokazuje svoje drugo lice. Melanie napada jedan galeb i ozlijeđuje ju. No, ona neće ostati jedina. Napadi ptica postaju sve češći i žešći. Dolazi i do prvih ljudskih žrtava. U strahu od ptičjeg terora stanovnici se počinju barakadirati u svojim kućama, mnogi u panici napuštaju grad.

To je kratki sadržaj legendarnog filmskog klasika „Ptice“, redatelja Alfreda Hitchcocka, koji u ovom filmu uspijeva od bezazlenih životinja učiniti zvjerske masovne ubojice. Strah i užas koji prožima gledatelje on nije postigao samo filmskim slikama već prije svega korištenjem zvukova i tišine.

Novi instrument trautonij

U početku, kada je snimanje tek bilo u fazi planiranja, Hitchcockova filmska ekipa po pitanju zvukova predložila mu je korištenje snimaka pravih životinja. „Zvukove ptica kao iz susjedova vrta mogu čuti svaki dan. Meni treba nešto što će gledatelje preneraziti i prestrašiti!“, rekao tada je filmski velemajstor.

Nešto kasnije, sudbina ga je spojila s pravom osobom. Remi Gassmann, jedan od učenika njemačkog skladatelja Paula Hindemitha, upoznao je Hitchcocka sa svojim kolegom, glazbenikom Oskarom Salom. Sala je već tada uvelike eksperimentirao s jednim neobičnim instrumentom, trautonijumom, električnim instrumentom sličnim orguljama i pretečom kasnijeg sintisajzera. Njime je ovaj glazbenik bio u stanju proizvesti doista sve zvukove koje je filmski majstor zamislio za svoj film: vrištanje ptica, udaranje vjetra po prozorima kao i zvukove pribijanja dasaka na prozore u scenama u kojima se stanovnici barakadiranjem u kućama pokušavaju zaštititi od ptičjih napada.

Drugim riječima, zvučni efekti koji su ušli u povijest filma, proizvedeni su u malom Salinom studiju u Berlinu, u četvrti Charlotenburg. Njima je Hitchcock otvorio vrata nečem sasvim novom. U „Pticama“ nema klasične filmske glazbe, redatelj scene pojačava isključivo ovim eksperimentalnim, električnim zvukovima. „Ovo je bio početak trenda koji će se nastaviti i kasnije. Glazba u trilerima i filmovima strave i užasa u 60-tim godinama prošlog stoljeća sasvim odustaje od klasičnog ritma i tradicionalne harmonije. Ona postaje atonalna, puna disonanca, jednom rječju sasvim eksperimentalna i nekonvencionalna“, kaže profesor Frank Hentschel s odsjeka povijesti glazbe na Sveučilištu u Kölnu. Filmom dominiraju oštri zvukovi, melodija više ne igra gotovo nikakvu ulogu dok uloga raznih šumova i zvukova postaje sve značajnija. „Upravo ova činjenica da on u „Pticama“ nije koristio glazbu kao takvu već samo šumove i razne zvukove, čini Hitchcockov film posebnim“, objašnjava Hentschel i dodaje kako je Sala koristio djelomično autentične snimke ptica iz prirode ali ih je mješao s umjetnim zvukovima koje je stvarao njegov trautonij. Upravo ova mješavina umjetnog i prirodnog stvorila je dojam nestvarnog, neprirodnog pa čak i agresivnog što je Hitchcockove galebove i vrane pretvorilo u prava čudovišta.

No, od samih zvukova ptica u scenama kada napadaju ljude, još zastrašujuće djeluje sam kraj filma. Kada se ptice smiruju, stanovnici Bodega Baya konačno izlaze iz svojih kuća koje im ionako nisu nudile zaštitu. Prizor koji ih vani očekuje nadilazi sve dotadašnje apokaliptične filmske scene – milijuni ptica zaposjeli su grad i nalaze se gotovo posvuda.Vlada tišina, samo se tu i tamo začuje neki tihi krik galeba. Bez glazbe, uopće bez tonova, u sablasnoj tišini, Alfred Hitchcock završava svoj film.