Francuski filozof Andre Glucksmann o uzrocima mržnje

On je proteklih godina u više navrata kritizirao popustljivost Zapada prema nasilničkim režimima i teroristima. U svojoj najnovijoj knjizi «Mržnja – povratak elementarnog nasilja» on tu temu produbljuje.

Hladni rat kao «zlatno doba»

Neko je vrijeme vladala lijepa iluzija kako su mržnja, nasilje i ratovi potpuno iskorijenjeni i prevladani političkim sredstvima. Prijetnje iz razdoblja hladnog rata obuzdavale su sve potencijalne nasilnike. U tom je smislu hladni rat na neki način bio «zlatno doba», barem kada je o Europi riječ. No, to je razdoblje iza nas, smatra Andre Glucksmann. Ovaj francuski filozof ukazuje na to da je mržnja nešto poput svojevrsne antropološke konstante te da je stara koliko i ljudski rod: «Predodžba o tome kako mržnja ovisi samo o društvenim, dakle slučajnim okolnostima, vrlo je moderna ideja koja je vrlo rasprostranjena u medijima i na sveučilištima. Ta je predodžba u potpunosti netočna. Mržnja postoji otkako je svijeta i vijeka – ali isto tako i otpor prema mržnji.»

Odakle dolazi mržnja?

U Europi je to dugo vremena bilo nezamislivo, no sada, ovih dana, mržnja i nasilje zahvatili su i Europu – točnije Francusku. Odakle dolazi ta mržnja? Dakako od onih koji žive u beznađu i nemaju nikakve izglede za budućnost. No, toj se mržnji svejedno ne smije dati maha. Glucksmann shvaća mržnju kao mehanizam koji se, ukoliko mu se čovjek intelektualno ne suprotstavi, može osamostaliti, štoviše postati i samome sebi svrha: «Radi se o nekoj vrsti bola koji postaje nešto apsolutno i koji dovodi do toga da čovjek samoga sebe shvaća kao apsolutnu žrtvu. Ništa nema smisla, nemamo nikakve budućnosti, mi smo gotovi, prezreni, uvrijeđeni i tako dalje. Statistike pokazuju kako je 40 posto mladih u predgrađima bez posla. Dakle, to znači da ih 60 posto posao ima. Oni žive na istim mjestima, u istim getima, pod navodnim znacima. Postoji, dakle, apsolutizacija jedne doista žalosne, bolne situacije. No, ona se prikazuje kao nešto apsolutno. Čovjek koji je toliko revoltiran da uništava i pali sve oko sebe nema što izgubiti.»

Suton bogova

Glucksmann zna o čemu govori: mnogi su članovi njegove obitelji ubijeni u nacističim koncentracijskim logorima. Židovi tada nisu imali nikakvih izgleda, a to se za sadašnje žrtve ne može tvrditi. I bez obzira koliko ozbiljno Glucksmann shvaća deprimirajuće okolnosti koje vladaju u francuskim predgrađima, on isto tako neumoljivo ukazuje i na mehanizme mržnje koji dovode do nihilizma: «Mi ćemo zapaliti svijet, ne želimo ni o čemu misliti, hoćemo zabavu i provod. Tu dolazi do neke vrste nadmetanja – ti si zapalio tri automobila, a mi trostruko više. No, mi ćemo zapaliti jednu tvornicu. Radi se o nadmetanju, kojega onda prenosi televizija, i o tome tko će nanijeti najveće štete, više zla, tko će zapaliti svijet. Tu se može govoriti, ako hoćete, o nekoj vrsti sutona bogova.»

Borba protiv mržnje odvija se u glavi

Odgovaraju li te teze teškoj situaciji u kojoj se nalaze svi oni koji izražavaju svoj revolt? U svakom slučaju jedno je jasno: borba protiv mržnje odvija se u glavi i tu treba ulagati snage u borbi protiv mržnje. Pri tome se ne radi samo o jeftinim programima odgoja i obrazovanja. Glucksmannova knjiga ozbiljno upozorava na to kako se energiju mržnje ne smije potcijenjivati. Jedino se tako – bez obzira na snove o multikulturalnosti – možda može suzbiti opasna dinamika mržnje.