Francuska, islamistički teror i breme prošlosti

Bomba je eksplodirala u srcu Pariza, u 17:30, usred popodnevne prometne gužve. Velika vatrena kugla je prohujala stajalištem podzemne željeznice "Saint-Michel - Notre-Dame". U jednom vagonu međugradske željezničke linije RER B je eksplodirala boca za plin koja je bila napunjena čavlima. Osam ljudi je ubijeno, više od 100 ranjeno - neki od njih teško.

Kada su tadašnji premijer Alain Juppé i predsjednik Jacques Chirac malo kasnije došli na mjesto napada nisu slutili da će taj 25. srpanj označiti početak čitave serije terorističkih napada širom zemlje. Pritom su istražitelji vrlo brzo znali da iza napada stoji islamistička organizacija "Groupe Islamique Armé" (GIA). Ovim napadom ona je građanski rat, koji je između islamista i vojske bjesnio u Alžiru, prenijela u središte nekadašnje kolonijalne sile.

Država mobilizira sve snage

Nakon napada francuska država je mobilizirala sve snage sigurnosti koje su joj stajale na raspolaganju. Tisuće policajaca, vojnika i carinika su počeli nadzirati sve neuralgične točke poput kolodvora i zračnih luka. Pariška gradska uprava je dala zavariti tisuće kanti za otpatke - ili ih je sasvim uklonila. Nekoliko tjedana nakon napada opsežna istraga je urodila plodom: organizatori napada su uhićeni.

Nakon dugotrajnog sudskog procesa oni su osuđeni na doživotne zatvorske kazne i time su nestali iz javnosti. Ali problem da islamisti u predgrađima francuskih gradova mobiliziraju i vrbuju nove simpatizere i borce, uglavnom među mladima porijeklom iz sjevernoafričkih zemalja, time nije nestao. Bilo u predgrađima, bilo u zatvorima - islamistima stalno iznova polazi za rukom stvaranje nove generacije ekstremista spremnih na terorističke napade.

20 godina nakon napada u ljeto 1995. je postalo očigledno koliki problem Francuska ima s domaćim terorizmom. 7. siječnja 2015. su dvojca terorista upali u parišku redakciju satiričnog magazina Charlie Hebdo i ubili dvanaest novinara i karikaturista. Jednako kao i napadači na vlak u Saint-Michelu, i braća Saïd i Chérif Kouachi su alžirskog porijekla. Dan kasnije je jedan mladi Francuz porijeklom iz Malija ubio jednog policajca i napao jednu židovsku trgovinu.

Breme kolonijalne prošlosti

No otkuda tolika mržnja naspram bivše kolonijalne sile? Po mišljenju Stefana Seidendorfa iz Njemačko-francuskog instituta u Ludwigsburg je ključ u prošlosti. Alžir je kao jedina kolonija bio uključen u državnu strukturu Francuske, pa je čak bio podijeljen i u nekoliko departmana. No uspostavom nezavisnosti 1962. je dotada samorazumljiva razmjena između "Francuza na obje obale Sredozemlja" naprasno prekinuta. Ljudi s alžirskim korijenima, koji su željeli nastaviti živjeti u Europi, više se nisu mogli vratiti. A s druge strane, mnogima nije uspjelo snaći se u Francuskoj.

Čak i Francuzi s alžirskim porijeklom, koji još sasvim slabo ili nikako ne govore arapski, imaju problema s integracijom u francusko društvo. "Nije se uspjelo toj generaciji omogućiti integraciju na tržište rada, omogućiti im da nađu interesantne poslove. Nije se ostvarilo obećanje o tome da mogućnosti napredovanja ovisi samo o školskom obrazovanju, bez obzira na porijeklo ili materijalni status, i da se na taj način može postati dijelom Francuske Republike. To nesuglasje između obećanja i stvarnosti, to je veliki dio problema", smatra Seidendorf.

Što će biti s atentatorima?

Taj problem integracije politika ne zna riješiti. Jedan od razloga leži i u tradicionalnim republikanskim načelima "slobode, jednakosti i bratstva" te laicističkom karakteru države. U Francuskoj je Ustavom zabranjeno izrađivanje statistika koje uključuju kategoriju etničke pripadnosti. "Zemlja ima veliki problem s pozitivnom diskriminacijom. Tako u Francuskoj nisu zamislive posebne kvote za osobe određenog porijekla recimo u državnoj službi. Ne može se pružiti podrška određenim grupama, uvijek samo pojedincima", kaže Seidendorf. A to ne odgovara realnosti francuskog društva.

Organizatori atentata iz 1995. i nakon 25 godina još uvijek sjede u zatvoru. Zahtjev odvjetnika Boualema Bensaïda za puštanjem na slobodu i protjerivanjem u Alžir još čeka na odgovor francuskog pravosuđa, ali promatrači su uvjereni da do toga baš i neće tako brzo doći i da će ovaj 52-godišnjak još neko vrijeme provesti u zatvoru. No jednog dana će on ipak biti na slobodi. A onda će svi s velikom pažnjom gledati kakve su na to reakcije građana u francuskim predgrađima, banlieues.