Eurosong: Da je pjevao Cukrovljev djed, još bi se i dalo razumjeti

Kad zamišljam svijet kako će izgledati za nekoliko stoljeća, zamišljam ga otprilike kao svijet prikazan u Lucasovim Ratovima zvijezda. S dva velika redovita svjetska skupa. Jedan je neka vrsta svemirskog parlamenta baš kao u Lucasovim filmovima. Drugi je Natjecanje za Pjesmu Eurovizije ali na svemirskoj razini, gdje na pozornici umjesto Azerbejdžanaca, Hrvata, Izraelaca ili Francuza nastupaju stvorenja slična Jabbi, Yodi, Chewbacci, pa, zašto ne, i samom Darthu Vaderu.

Svi volimo taj grozni show

Ruski su se organizatori ovog vikenda u Moskvi najviše približili toj fantaziji, uključivši astronaute da izravnim javljanjem iz svemirske stanice najave početak glasovanja za najbolju pjesmu Eurosonga 2009. No Eurosong u Moskvi je osim "svemiraca" ove godine stvarno ponudio i nešto više od natjecanja proteklih godina. Je li stvar u novom načinu kvalifikacija i dodjele bodova, ali ove se godine činilo da su uspješno izbjegnute totalne katastrofe, dosada ili gnjavaža koja je godinama bila obavezna po formuli: na trentuak se zabavljamo, uglavnom bekrajno dosađujemo ali svejedno svi volimo ovaj užasni show. Dosada je ovaj put bila zastupljena u iznenađujuće manjoj mjeri. Nije bilo toliko puno prilike za odjuriti po još jedan batak ili čašu vina u kuhinju.

Kako su se redali izvođači, skoro za svakog je čovjek pomislio: "Pa ima on nekih šansi." Naravno dok nije došao na red Alexander iz Norveške. Nakon toga više nitko nije imao nikakvih izgleda. Da parafraziram Crissy Hynde koja je, kad je početkom osamdesetih na pozornici ugledala Jima Kerra iz tada mlade grupe Simple Minds, napisala: "Da mi je četrnaest godina, nalijepila bih njegov poster u svojoj sobi". Mladi Norvežanin pomeo je sve. Što dobro pogođenom pjevnom melodijom, što dobrim izgledom, što umijećem sviranja na violini.

Zapakirani u prošlosti

Što se tiče naših prostora, ni uvođenje žirija, ni bilo kakva nova prvila nisu spriječili naše ljude da glasuju za svoje susjede. Hrvatska samo toj činjenici može zahvaliti da se nije potpuno osramotila na ovogodišnjem nastupu. Ali tko bi pametan i glasao za pjesmu za koju bi, obzirom na njenu inovativnost, čovjek prije očekivao da je umjesto mladog Cukrova pjeva njegov djed? Bosna i Hercegovina, uz svo poštovanje prema zanosu navijača Regine, ponudila je dosadnu konzerviranu verziju Hari Mata Harija, kojoj nisu mogli pomoći ni simpatični izvođači, ni zanimljive odore. Ostale zemlje regije nisu se ni uspjele probiti do finala, makar mi nikako nije jasno zbog čega jedna tako pjevna pjesma poput srpske Cipele, uz koju se sigurno izvrsno pegla ili pere suđe, nije smjela u finale? Pogotovo ako je još istina da ju je stručni žiri izbacio kako bi u finale ušla hrvatska predstavnica?!

A što se tiče Slovenaca, pa tko treba predstavnika u finalu kad ima Petera Polesa? To je, za one koji ne prate redovito ovo natjecanje, slovenski spiker koji već godinama na Eurosongu međunarodnom auditoriju priopćuje kako je glasovala slovenska publika. I pri tom uvijek smisli neku (duhovitu) šalu. Njegovih nekoliko sekundi nastupa vrijedi više čekati, no neke pjevače na pozornici. Ove je godine gotovo nadmašio samog sebe kad je umjesto da brzo izrecitira kako je glasovao slovenski žiri, u znak tuge što Slovenija nema svog predstavnika u finalu prvo najavio minutu šutnje. Šteta, pod pritskom ruskih voditelja, nije izdržao cijelu minutu. Ili kako je to popratio komentator na njemačkoj televiziji: "Trebao je. On je cool".

Komenatar: Snježana Kobešćak

Odg. ur.: S. Matić